Recenzija knjige: Sjena vjetra (El cementerio de los libros olvidados #1)

„Knjiga je zrcalo i u njoj možemo naći samo ono što već imamo u sebi.“

S obzirom da mi je ovo prvi susret s piscem, a o njegovom radu godinama slušam samo hvalospjeve, nisam mogla ne imati barem neko očekivanje. Ono pozitivno, naravno. Ova mi knjiga stoji na polici od kada je izašla u domaćem prijevodu, prije petnaest godina i uspjela sam ju ne pročitati, do sada. Zadatak je bila za čitateljski klub Nedopričljivi Gradske knjižnice Rijeka, čiji sam član, a pisca sam sugerirala jer sam smatrala da je već stvarno vrijeme da pročitam barem jedan Zafónov roman. I eto mi ga, na!

Znamo već da nas očekivanja u većem postotku razočaraju, a kod ovog djela sam stekla dojam da je kultni, da je sada već postao klasik. Opširna priča koja bi mi mogla biti dosadnjikava, možda i nerazumljiva me stalno odbijala od čitanja. To je i glavni razlog zašto se još nisam uhvatila u koštac sa Sjenom vjetra. Jako mi je drago da sam ovaj dio predviđanja skroz pogriješila.

Samu radnju sam, ne znam ni sama kako, uspjela previdjeti i od prve stranice sam ju po tom pogledu otkrivala sama. Početak je bio skroz interesantan, pogotovo za one koji vole priče o knjigama. Dječaka Daniela otac dovede u posebnu knjižaru zvanu „Groblje zaboravljenih knjiga“ gdje može odabrati za sebe jedan naslov koji želi imati samo za sebe, ali da ga se i ne zaboravi. Da, odabrao je baš „Sjenu vjetra“, roman nepoznatog pisca Juliena Caraxa.

„Svaki put kada knjiga prijeđe iz ruke u ruku, svaki put kada netko pogledom preleti njezine stranice, njezin duh raste i snaži se.“

Prva asocijacija mi je bila na film koji sam gledala kao mala, a koji je bio predložak za istoimeni film „The NeverEnding Story“ 1984. „Priča bez kraja“ koju je napisao Michael Ende davne 1979. i njezina „čarobnost“ mi je zagolicala maštu i priznajem da sam se ponadala da će je biti i u ovom romanu. I tu sam pogriješila, ali ovdje sam se malo i razočarala, jer volim čarobno.

Već od prvih stranica, stilski mi je roman odmah lijepo klizio svojim jednostavnim, a lijepim, nepretencioznim rečenicama koje su savršeno pratile našeg glavnog junaka Daniela i cijelu ekipu koja ga je, kako je roman odmicao, odlično okruživala. Odahnula sam jer sam znala da ovdje dosade neće biti.

„Darovi se daju iz užitka onoga koji daje, ne prema zasluzi onoga koji prima.“

Kako je radnja odmicala, kako je pisac pleo radnju događajima vezanim uz glavnog lika i vraćanja u prošlost kako bismo sve pospajali, raščistili i razumjeli, sve me je više ova španjolska saga podsjećala na svima dobro znanu trakavicu od serije, Santa Barbaru. Prešavši polovicu knjige, s nestrpljenjem sam čekala doznati tko će ovdje „svima biti tata“, kao što je u seriji bio C.C. I do toga smo došli u jednom trenutku i lagano sam krenula kolutati očima. Od tog trenutka cijela mi je priča postala kao neka obiteljska drama koja sve više počinje sličiti na ljubić s primjesama krimića, koji mi je, ipak na moju radost, i dalje uspio držati pažnju.

Na momente, moram priznati, roman je bio „ni o čemu“, a s time sveukupno predug. Nije mi pomoglo ni to da sam često priču vidjela kao jednu od onih gdje je glavni lik bio u zavrzlami koja je izgledala u stilu: „tetkina sestra, pa njezina svekrva čija je nećakinja bila žena od njezine zaove, najbolje prijateljice njezinog očuha koji je imao blizance koji su znali cijelu istinu“.