Autor: Elif Shafak
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2021.
Prijevod: Mirna Čubranić
Recenziju napisala: Ivana
Kad bi ova knjiga bila osoba, bila bi upravo poput svoje autorice, prvenstveno dobra, bezobrazno dobra, i bila bi i ona jedna od 12 ljudi koji svijet čine boljim mjestom. Srećom, i knjiga može činiti svijet boljim mjestom, a „Otok nestalih stabala“ upravo to i radi.
„To je bio možda njezin jedini talent. Tuđu tugu osjetila bi kao životinja koja s kilometara udaljenosti nanjuši drugu životinju svoje vrste.“
O Elif Shafak ne treba puno govoriti, svatko tko je pročitao bilo koju njezinu knjigu, zna i osjeća ljubav, toplinu i empatiju koje izviru iz svake riječi, a koje se također nalaze ispred i okolo boli, nepravde i težine svakodnevnih života. I ovaj, njezin najnoviji roman, donosi jednu toplu priču koja, iskreno, nije ništa novo.
Zabranjena ljubav, borba za nju, grčevito nastojanje da se očuva ono što je bitno. Da se razumijemo, nema ništa loše u priči o Kostasu i Defne, o djevojčici Adi i otkrivanju obiteljski i povijesnih tajni, no nije ništa što nismo već čuli i pročitali bezbroj puta. No ono što definitivno je novo i vrijedno, uz priču o smokvi, je autoričina sposobnost da, skoro pa neprimjetno i neobjašnjivo mijenja svijet koristeći samo riječi.
Doista, moć i magija riječi, lišene svog prenemaganja i filozofiranja, toliko su uočljive da teško da se uspješnije mogu spojiti i sa kim drugim. Shafak je još jednom pokazala koliko može biti uvjerljiva i poticajna u pričama koje priča. A posebno je kroz ovu priču provukla sve ono loše što radimo kad se, uglavnom ne razmišljajući, odnosimo prema prirodi.
Činjenica je i da ne moramo svjesno raditi ništa loše, no da uzimamo stvari zdravo za gotovo, jesmo. I opet je pokazala, kao i u svakoj svojoj dosadašnjoj knjizi, koliko je nježna i suosjećajna prema „slabijima“. Tu se odvažila i uspješno snašla u oživljavanju jednog stabla, jedne predivne smokve s kojom samo pokušajte ne povezati se. Cijeli život gledam stablo smokve ispred kuće i prolazim sasvim ravnodušno pokraj. Nakon ove knjige, to se više ne događa. I to je onda najbolji znak da knjige i riječi doista mogu napraviti razliku, makar i najmanju.
Čitajte ovu prekrasnu knjigu, i sve autoričine knjige zapravo, s njima nema dvojbi.
„Duboko u duši znaju da, kad stablo smokve spasiš od oluje, spašavaš nečije sjećanje.“
„Ljudi misle da je razlika između optimista i pesimista pitanje karaktera. Ali ja vjerujem da se sve svodi na nesposobnost da zaboraviš. Što više čuvaš stvari u sjećanju, to su tanje tvoje šanse za optimizam. I ne tvrdim da leptiri ništa ne pamte. Sigurno pamte. Noćni leptir sjeća se svega što je naučio kao gusjenica. Ali ja i moja vrsta patimo do vječnog sjećanja – i pritom ne mislim na godine ili desetljeća. Mislim na stoljeća.“
„Trajno sjećanje pravo je prokletstvo. Kad stare Cipranke nekom žele zlo, ne traže da im se dogodi ništa očito loše. Ne mole se da ih pogodi grom, zadese nepredviđene nesreće ili nagli obrati sreće. Samo kažu:
Dao bog da nikad ne možeš zaboraviti. Dao bog da odeš u grob još uvijek svega se sjećajući.“
„I želim da shvatiš osnovno pravilo o ljubavi. Znaš, postoje dvije vrste: površinska ljubav i ona iz dubokih voda. Afrodita je nastala iz pjene, sjećaš se? Pjenušava ljubav lijep je osjećaj, ali samo površinski. Kada nestane, nestane, ništa ne ostaje. Uvijek trebaš stremiti ljubavi koja dolazi iz dubina.“
Add comment
Comments