Recenzija knjige: Istinska ljubaznost

„Voljeti i posve se dati možda je najljubaznije što možemo učiniti.“

Svi mi mislimo da smo ljubazni. Barem u neku ruku. Neki su svjesno ljubazni - ponekad, kada im to odgovara, neki rado pohvale tuđe cipele, torbu, frizuru, uspjeh... Sve je to hvale vrijedno, pogotovo ako se druga strana barem na trenutak osjeća sretno. Ova knjiga nije o tome. Ova je knjiga o dubljoj, iskrenoj, empatijskoj ljubaznosti, o onoj koja dolazi iz naše nutrine, ili se najprije vježba pa onda postane dio nas.

„Biti ondje s drugom osobom i biti prisutan u njezinoj boli, čak i ako se ne možeš identificirati s njezinom pričom. Ne pobjeći od te boli i ne pokušati riješiti problem, nego sjesti s njom. Saslušati je. Zagrliti je. To je empatija.“

Odlična je vijest što se iskrena ljubaznost može vježbati, što imamo neke smjernice, što nam pisac daje alate koji će uroditi plodom ako iskreno želimo, upornošću, uspjeti u svom ljubaznom naumu. Nekako sam bila naivna i mislila sam da će to biti nešto vrlo jednostavno, jer inače sam empatična i rado sam ljubazna i podrška poznatima i nepoznatima. Pohvaliti, zahvaliti, dati do znanja drugome da je bitan. Tu sam!

Bravo ja, bravo vi, zar ne? Ne sumnjam da nam je to svakodnevna praksa, ali kada sam ušla dublje u tematiku čitajući ovu knjigu, prepoznala sam u sebi jedan silan umor koji se spominje, težina, pogotovo u zadnje vrijeme od kada se družimo s koronom. Taj umor nas najčešće sprječava biti iskreno ljubaznima. Čak se i ona svakodnevna ljubaznost pokazuje kao veliki napor, trošenje toliko nam potrebne energije. Jer, da... kada smo ljubazni, trošimo sebe jer dajemo sebe, htjeli mi to ili ne.  

„Iscrpljenost našeg mentaliteta opstanka nesebičnost čini luksuzom.“

Autorova ideja da napiše ovu knjigu pojavila se kada je čuo Helginu priču. Dva puna sata je sjedila i plakala u zračnoj luci, a pokraj nje je prošlo gotovo tri tisuće ljudi i nitko se nije zaustavio da joj pomogne. Cijela ideja se vrti oko toga zašto nitko Helgu nije pitao treba li pomoć. Puno je segmenata koji su bitni i koji su na jednostavan način prikazani i objašnjeni, ali ne i opravdani. Tri tisuće ljudi je prošlo pored uplakane osobe i nitko nije zastao. Meni je to nevjerojatno! Opravdanja je bilo na tone, a nigdje čovječnosti, nigdje ljubaznosti.

„Hrabrost je odluka da upalimo svjetlo da bismo mogli točnije prepoznati i priznati čudovišta koja su uvijek strašnija u mraku, i razmisliti o njima.“

Osobno mi se desila jedna situacija na koju sam, kada sam malo bolje razmislila, vrlo ponosna. Možda ne bih ni išla za tim da nisam pročitala ovu knjigu desetak dana prije. To je razlog što mi se utisnula u sjećanje. Suprug i ja smo se vraćali s jednog rođendanskog ručka i bilo je već kasno, prošlo 22 sata, bio je mrak, hladno i bili smo već stvarno umorni. Pogotovo suprug koji je radio cijeli tjedan duplu smjenu i onda i cijelu subotu aktivno proveo bez trunke odmora. Radovao nas je topao krevet nakon što smo se lijepo zabavili i napunili trbuhe finim delicijama. Vožnja do kuće inače traje manje od deset minuta jer ju skratimo zaobilaznicom.

Na jednoj maloj krivini, vozeći dozvoljenom brzinom, kao i uvijek, zatekli smo automobil koji je stajao ukošen i tako bio „parkiran“ na obje trake. Stajao je na sredini brze ceste. Bili smo prvi (ili možda nismo) koji su naišli i moja prva pomisao je bila: „Staaani desno, stani desno da vidimo ako je netko ozlijeđen pa ako treba da zovemo hitnu, da pomognemo!“ Sav umor, topao krevet i sve ono čemu smo vozili ususret, u ovom mi je trenu nestalo i jedino sam htjela provjeriti je li sa smrskanim autom i njegovim vozačem sve u redu. Suprug je otišao prvi, jedva uspio otvoriti vozačeva vrata jer su bila slupana, kao i bočna, no čovjek je izašao, svjestan iako dezorijentiran i u laganom šoku. Ja sam ostala s njim razgovarati, suprug je otišao postaviti trokut kako bi ostali vozači na zaobilaznici na vrijeme usporili i sigurno zaobišli slupani automobil.

„Istinska ljubaznost zahtijeva hrabrost. Istinska ljubaznost zahtijeva opraštanje.“

Da ne duljim, stigla je služba na cesti i pristizala je i policija. Tu je uz unesrećenoga bio i jedan gospodin koji se također nakon nas zaustavio pomoći, ako je potrebno. Ostali su vozili, najčešće prebrzo i bez obaziranja (jedan je šleper jedva uspio zakočiti i sve nas izbjeći), osim da vide što se desilo, kako bi mogli pričati da su vidjeli saobraćajnu nesreću. Nikoga ne prozivam, nikome ne zamjeram, svi znaju zašto nisu stali i barem pitali trebamo li dodatnu pomoć. Jer, netko je ipak stao, bez razmišljanja, stao i provjerio i pomogao onoliko koliko je mogao. Završetak cijele priče je bio najbolji mogući, rekla bih sretan, jer nitko nije bio ozbiljno ozlijeđen, dok će se materijalna šteta kad-tad nadoknaditi.

Ne znam reći je li to bilo hrabro, ljubazno, ili čisto iskonsko ponašanje, no drago mi je da to i dalje imamo u sebi i suprug i ja. Najčešće su nam izgovori da nemamo vremena, da i mi žurimo, da hvatamo let/vlak/prijevoz, da i nama nije neki divan dan, a i zašto bismo pomogli drugima kada rijetko netko pomogne nama... Ništa od toga nije istinska ljubaznost, očito. To je zamor života, tuga, problemi, sekiranje koje nas priječi da zastanemo i budemo ljudi. A možda nam fali i hrabrosti.

„Hrabrost je odluka da se suočimo sa stvarima koje nas najviše plaše.“