Autor: Sally Rooney
Izdavač: Fraktura d.o.o., 2021.
Prijevod: Patricija Horvat
Recenziju napisala: Ivana
„Divni svijete, gdje si“ iznimna je knjiga u svakom pogledu i malo po malo, Sally Rooney postaje mi omiljena i nezamjenjiva. Ima nešto posebno u njezinom stilu na koje sam se očito morala naviknuti. Ili je pak s ovim likovima i pričom konačno doprla do mene, a i do drugih koliko vidim, budući da se većina slaže da joj je ovo najzrelija knjiga dosad.
„Jednog dana bit će mi dobro i onda mi sigurno neće biti drago što sam provela toliko vremena strahujući unaprijed.“
Ono što je sigurno da je ova jedinstvena autorica glas generacije mladih ljudi (u svojim tridesetima), i to posebno onih koji su duboko osjećajni i neobično i istovremeno snažni i krhki. S prijašnjim knjigama dosta mi je toga nedostajalo, ali u ovoj ne bih mijenjala ništa, štoviše, planiram je čitati iznova i iznova, dok je ne naučim napamet :).
Knjiga se vrti oko četvero likova, Alice, Eileen, Felixa i Simona. Zapravo, uglavnom se vrti oko dvije najbolje prijateljice, i to na lijep i nježan način gdje je više-manje svako drugo poglavlje pismo (e-pismo) koje jedna drugoj pišu. Ona su stilski i sadržajno toliko utješna, bistra, intimna i pametna. Ostatak je poglavlja rezerviran za konkretne situacije koje se događaju Eileen i Simonu, te Alice i Felixu.
No nema nikakvih velikih radnji i značajnih preokreta, ali upravo su u toj svojoj životnosti i stvarnosti svi ti događaji najveći mogući. Svi nas oni tjeraju da razmišljamo, osjećamo, da dozvolimo da budemo povrijeđeni, da opraštamo, učimo, rastemo, prihvaćamo.
„Nije mi lako, znaš. Mislim da nam je lijepo kad smo zajedno, a to u biti znači da je meni lijepo i da nemam pojma kako se on osjeća. Premda su se naši dosadašnji životi razlikovali u svakom pogledu, na neki čudan način osjećam da smo pošli različitim putovima, a stigli do slične točke i da mnogo toga prepoznajemo jedno u drugome. Da samo znaš koliko sam dugo pisala ovaj ulomak. Silno se bojim da ću biti povrijeđena – ne bojim se patnje, jer znam da je mogu podnijeti, nego poniženja koje patnja donosi, poniženja zbog izloženosti patnje. Užasno sam se zatreskala u njega i osjećam se jako uzbuđeno i idiotski kad mi pokazuje naklonost. I stoga, naravno, usred svega, u svijetu koji je u stanju u kakvom jest, dok je čovječanstvo na rubu istrebljenja, evo mene, pišem još jedan mejl o seksu i prijateljstvu. Ima li drugog razloga za život?“
Razina poistovjećivanja s likovima nije mi nikad bila toliko izražena. Vjerujem da nas knjige oblikuju, da nam pružaju uviđanja u sebe do kojih ne možemo sami od sebe doći, da nam pomažu i objašnjavaju nevjerojatno mnogo. I što je najbolje, uvijek ima prostora za nove dimenzije, za zavirivanje u kutke kojih ima toliko da ih vjerojatno nikad nećemo sve vidjeti. No s ovom knjigom i ovom autoricom mnogo ih je otkriveno, otvoreno i osvijetljeno. I planiram se u njima lijepo ušuškati. :)
„Mislila sam da bi bilo isto kao sa svim drugim u mom životu – teško i žalosno – jer sam ja teška i žalosna osoba. Ali više nisam takva, ako sam ikad i bila. I život je promjenjiviji nego što sam mislila. Hoću reći, život može dugo biti grozan i onda poslije sretan. Nije da mora biti ili ovo ili ono, da će upasti u kalup koji se zove „karakter“ i onda do kraja ostati u njemu. Ali ja sam nekad uistinu vjerovala da je tako.“
Nijedna mi knjiga, zbilja nijedna, nikad nije bila ovoliko intimno bliska, istovremeno i bolna i tužna i prekrasna i umirujuća. I doista bih željela vjerovati da, ako je i autorica nekad mislila sve što je pisala, da je i samoj sebi priuštila gotovo bolnu sreću unatoč svim nemirima i strahu, i nasuprot ili upravo zbog toga, sve mirno i spokojno prihvatila. Jer upravo taj glas nadjačava sve, mirno prihvaćanje i zadovoljstvo u onome gdje ono doista postoji. Duboko i iskreno vjerujem da ovakav divni svijet može postojati. Opčinjena sam jednostavnošću i ljepotom autoričinih misli i s njima vas i ostavljam.
„Govorim si da želim voditi sretan život i da se okolnosti za sreću jednostavno još nisu stekle. Ali što ako to nije istina? Što ako sam jedna od onih koji si ne dopuštaju da budu sretni? Zato što se bojim ili mi je draže valjati se u samosažaljenju ili vjerujem da ne zaslužujem ništa dobro ili iz nekog drugog razloga. Kad god mi se dogodi nešto dobro, pomisli: pitam se koliko će trajati dok se ne pokvari. I gotovo želim da mi se ono najgore dogodi što prije, bolje prije nego poslije, i to ako je moguće odmah, jer se bar više neću morati zabrinjavati zbog toga.“
„Ponekad je vrlo teško naći smisao jer se pokazuje da ono za što sam mislila da u životu ima smisla zapravo ne znači ništa i da me ljudi koji bi me trebali voljeti zapravo ne vole.“
„Kad pokušam zamisliti sretan život, slika koju vidim nije se uvelike promijenila u odnosu na onu koju sam vidjela u djetinjstvu: kuća okružena cvijećem i drvećem, rijeka u blizini, soba puna knjiga i netko tko me voli, to je sve.“
Add comment
Comments