Recenzija knjige: Slomljene djevojke

„Slomljene djevojke“ je bio odabir za Hoću knjigu book club. Za ovaj je naslov glasala velika većina i nadala sam se da će opravdati početnu podršku. Tema naslova za odabir imala je „spooky“ poveznicu, pošto je Halloween bio u điru i ovaj nam je roman pružio baš tu atmosferičnost i konstantan čvor u želucu, nelagodu, dok su se stranice jako brzo okretale.

Roman započinje pričom smještenom u Vermont 1950. godine. U ženskom internatu Idlewild Hall, za koji mještani vjeruju da je opsjednut, četiri djevojke izgradile su čvrsto prijateljstvo zasnovano na razumijevanju i podršci što je im olakšavalo zatvorene dane do punoljetnosti.  Sve dok jedna od njih, ona najmanja i najsitnija, nije misteriozno nestala.

Premještamo se u Vermont, 2014. godine gdje novinarka Fiona Sheridan, koliko god se trudila, ne može prestati razmišljati o okolnostima smrti svoje starije sestre, koja se desila prije dvadeset godina. Njezino je tijelo pronađeno u zapuštenim poljima u blizini oronulog Idlewild Halla, za čiji je nesretni događaj bio osuđen sestrin tadašnji dečko, za koji se Fiona nikako ne može oteti dojmu da nije razriješen do kraja.

Internat kreće u obnovu od strane anonimnog dobrotvora, a Fiona donosi odluku pisati o tom tajanstvenom mjestu. Što je poveznica između više od šest desetljeća, Fionine sestre i internata, doznat ćete u napetoj priči, ispričanoj na jednostavan, jasan, ali vrlo zanimljiv način. 

Ideja ovog romana je već viđena, kako u knjigama, tako i u filmovima, ali to mi nije igralo ulogu na cjelokupan dojam. Da, priča je „poznata“, no čitav slijed, likovi, ono što ih povezuje, način na koji doznajemo detalje onoga što očekujemo, se savršeno posložilo od početka do kraja.

Prijateljstvo djevojaka je bila baš jedna lijepa baza koja je pratila cijelu priču, kroz prošlost do sadašnjosti. Svako nam je pitanje do kraja romana bilo odgovoreno, u niti jednom trenutku priča nije išla u pretjerivanje ili u pretjeranu širinu, te se i „nadnaravni“ dio knjige odlično uklopio.

Priznajem da sam malo bila skeptična oko tog dijela i iščekivala sam kada će prijeći granicu neke moguće realnosti, i balansirao je sa svakim spominjanjem na rubu koji na moju sreću nije prešao. Spisateljica je lijepo ukomponirala i zaokružila cijeli roman na koji, kada bolje promislim, nemam neke pretjerane zamjerke.

Jako mi se simpatično pokazalo da sam knjigu čitala na dane (19. studenog i 21. studenog) kada je i radnja bila navedena na isti datum. Ne sjećam se ako sam takvo poklapanje već primijetila, iako se u romanima zna naći navedeno točno mjesto i vrijeme radnje, ovaj put sam doslovno bila u istom vremenu.