Recenzija knjige: Zakrpan

„Kad joj se ne nadamo, koliko nam treba da osjetimo dolazak smrti? Takav događaj ne nadmašuje samo maštu; on preduhitri i sam osjet. Začuo sam još od praskanja, nisu to bile bučne eksplozije kao na filmu, ne, prigušene petarde bez odjeka, pa sam na tren pomislio… doista, što sam promislio.“

Philippe Lançon francuski je novinar, pisac i književni kritičar. Jedan je od preživjelih u napad na redakciju časopisa „Charlie Hebdo“, a 2018. objavio knjigu „Zakrpan“ za koju je dobio niz nagrada. Knjiga je iznimno prevođena (i nama dolazi u još jednom sjajnom prijevodu Željke Somun) te je i od čitatelja i kritike priznata i pohvaljena kao remek-djelo, kao knjiga koja se svojom humanošću suprotstavlja svakom nasilju. I sve to s potpunim pravom.

Od samog početka romana, jasno nam je da smo u dobrim rukama. Osjeća se nevjerojatna lakoća u pisanju, a nama u čitanju, dano nam je da proživimo dijelove nečijeg života, dijela jedne priče koja je potresla svijet, i znamo da će nam i skoro 500 stranica biti malo.

Lançon je tog kobnog jutra, 7. siječnja 2015. godine, gotovo preskočio sastanak Charlie Hebdoa. Kroz cijeli će se roman prožimati ta neupadljiva nota sudbinskog predosjećanja, koja naravno ne ide uvijek prema dobrome. Kako se ipak našao tu gdje se našao, naoružani napadači pogodili su ga s tri metka koja su mu otkinula veći dio čeljusti. No on to nije znao. Kad je shvatio da se događaju smrtonosni rafali, jedno se vrijeme pravio mrtav, no onda ga je neki neodoljiv i neobjašnjiv poriv natjerao da otvori oči dok je jedan od ubojica bio iznad njega.

Umjesto da ga dokrajči, ubojica se okrenuo i napustio zgradu. Lançon nije znao zašto je pošteđen, mislio da je zadobio samo lakšu ozljedu. A zapravo, pola njegovog lica bila je rupa. Od tog trenutka kreće nova priča, priča o dugom i teškom oporavku. Provest će gotovo godinu dana u dvije bolnice, a tijekom gotovo tri godine imat će sedamnaest operacija, pa će mu između ostalog iz desne noge biti uzeta kost kako bi se izgradila nova čeljust. I upravo je svo to iskustvo očaja, boli, strepnje i instinkta za preživljavanje glavni dio cijele priče. U svemu tome on je jako odmjeren, spor (ali nikad dosadan) i naš stalni suputnik među stranicama.