Autor: Marco Balzano
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2021.
Prijevod: Mirna Čubranić
Recenziju napisala: Ivana
„…pa bi ova cijela dolina s vremenom postala sjecište ljudi koji se razumiju na više načina, a ne jedna nesigurna točka Europe u kojoj se svi gledaju poprijeko. Talijanski i njemački bili su zidovi koji su i nadalje rasli. Jezici su postali obilježja rasa. Diktatori su ih pretvorili u oružje i objave rata.“
Mladi talijanski književnik Marco Balzano napisao je intiman povijesni roman, povijesnu fikciju točnije, koja kao svaka dobra povijesna fikcija pomoću malih priča prikazuje velike probleme. „Ostajem ovdje“ ispovijest je u prvom (i drugom) licu jednine u kojoj već ostarjela majka Trina piše pisma svojoj izgubljenoj kćeri i koja se vraća u svoju mladost, pričajući nam svoju ali i svjetsku povijest.
Radnja je smještena u „jednu nesigurnu točku Europe“, u talijansko selu Curon koje se nalazi u pokrajini Alto Adige koja je nakon Prvog svjetskog rata od Austrije pripojena Italiji. Tako su odjednom i Talijani i Nijemci bili primorani skupa živjeti, u malom selu između njemačkih nacista i talijanskih fašista, nemajući drugog izbora nego dozvoliti da ih politika, ali i jezici, podijele. Ne mogavši trpjeti strah, neizvjesnost i diktaturu, velik broj ljudi odlučio je otići. No Trina i Erich nisu bili među njima.
Međutim, život je postojao sve teži, njemački se jezik zabranjuje, a kako je Trina bila učiteljica, sudjelovala je u podučavanju djece njemačkom i to u tajnosti i skrivanju. Uz sve nepovoljne uvjete i ovakvo klimavo tlo pod nogama, javlja se još jedna prijetnja u vidu brane koja će, ako se sagradi, potopiti cijelo selo.
Kroz obične ljude s kojima se itekako možemo poistovjetiti, kroz njihove obične želje, nadanja, nemire i boli, prikazana su povijesna previranja i nemiri. Kroz njih se naravno uvijek može ogledati i suvremenost, jer kao što su se i oni nadali da će ih nova vlast (ne znajući što se Hitler postati) spasiti, tako i dan danas i mi povjerujemo da bi svijet mogao postati bolje mjesto i da će se ljudi brinuti jedni za druge, no ispada da uvijek idemo prema još većem užasu.
Jedna od uspomena i opomena ovog mračnog povijesnog razdoblja ostao je mistični crkveni zvonik koji se potpuno nevjerojatno izdiže i živi iznad umjetnog jezera, a njegova slika krasi naslovnicu hrvatskog izdanja romana. Možda je zvonik i simbol upornosti, ideala i nadasve ljubavi, koja se uvijek može izdići iznad svakog zla.
„Nitko ne može shvatiti što je ispod stvari. Nema vremena da se zaustavimo i žalimo za onim što je bilo kad nas nije bilo. Kako je govorila moja mama, naprijed je jedini dopušteni smjer. Inače bi nam Bog stavio oči sa strane. Kao ribama.“
Add comment
Comments