Autor: Delphine de Vigan
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2021.
Prijevod: Vlatka Valentić
Recenziju napisala: Ivana
„- Zašto želite napustiti sadašnje mjesto?
Michka ne razumije pitanje. Ne može prikriti bljesak panike u očima. Gleda oko sebe, u potrazi za nekim tko bi joj pomogao, no sama je sučelice toj ženi koja nestrpljivo bubnja prstima po stolu jer Michka ne odgovara. Ravnateljičini nokti na ultrapasu čuju se kao neko tiho, tupo grebanje.“
Vjerujem da nema ništa posebno dirljivo u redcima poviše, ali izdvojili su mi se kao još jedan dokaz o sposobnosti autorice da riječima izazove i dočara osjećaje koji često nisu ugodni. Bez sumnje, ovo mi je dosad najbolja knjiga Delphine de Vigan.
„Ja sam logoped. Radim s riječima i šutnjom. S neizrečenim. Radim sa sramom, s tajnama, s kajanjem. Radim s odsutnosti, s uspomenama koje su nestale i koje ponovno pobudi neko ime, slika, miris. Radim s boli koja je prošla i boli koja traje. S povjeravanjima.
I sa strahom od smrti.
To mi je dio posla.
No i dalje me čudi i štoviše, ostanem zatečen, katkad upravo zaprepašten – čak i danas, nakon više od deset godina staža – kako je bol iz djetinjstva tvrdokorna. Njezin ožiljak peče i žari unatoč prohujalim godinama. Ne briše se.“
Kratka, nježna, topla, jednostavna priča o gubitku, starenju i važnosti ljudskosti. Zbilja bi trebala biti nezaobilazno štivo doslovno svima. Pitka je toliko da je prikladna za cijeli svijet mladih i odraslih. Pratimo tri lika, Michku, Marie i Jérômea. Michka je starica koja se više ne može brinuti sama za sebe, Marie je mlada djevojka koju je Michka prigrlila kao kćer koju nikad nije imala, a Jérôme je logoped koji pokušava Michki vratiti ono nepovratno gubi – riječi. Naime, Michka je bila lektorica i riječi su joj bile posao, a sada joj se miješaju, pogrešno ih izgovara, ne zna što znače.
„Kad dođem u posjet Michki, promatram stanarke. Veoma vremešne starice, one prosječne dobi i malo mlađe, i katkad ih poželim pitati: pomiluje li vas još tko koji put? Zagrli li vas? Kad vam je posljednji put kožu dodirnula druga koža? Kad se zamislim kao staru, doista staru ženu, kad pokušam vidjeti sebe za četrdeset ili pedeset godina, najbolnija mi je i najmučnija pomisao da me više nitko neće dodirivati. Postupan ili nagao gubitak tjelesnog doticaja.“
Osim nemogućnosti pronalaženja točnih riječi, Michku muče i ostale brige, neke povezane sa životnom dobi, a neke koje se tiču davno pohranjenih krivnji i neodgovorenih pitanja. Dvoje brižnih ljudi koje ima uza sebe svakako joj olakšavaju život (dok ga neki drugi zagorčavaju), a svi su suočeni s mislima o onome najvažnijem u životu. Autorica zbilja lijepo, bez patetike i prenemaganja, podsjeća i sebe i nas i njih koje vrijednosti i osjećaji zaslužuju biti njegovani.
Teško je napisati išta blizu dobrome kako bi se prenijelo značenje nečeg izvanrednog. Pogotovo kad za čitanje istog ne treba više od sat ipo vremena. Ova kratka priča urezat će se u srce, dirnuti i rasplakati, i možda, ako smo sretni i pametni, zauvijek ostati kao opomena kako treba živjeti.
„Zbilja, na kraju bude teško. Uvijek mislimo da ima vremena i stignemo sve reći, a onda odjednom bude prekasno. Vjerujemo da je dovoljno pokazati, mahati rukama, ali nije, treba reći. Reći, vama je ta riječ silno draga. Riječi su važne. Vas to ne moram učiti.“
Add comment
Comments