Autor: Haruki Murakami
Izdavač: Vuković&Runjić, 2022.
Prijevod: Maja Šoljan
Recenziju napisala: Ivana
„Ali ako budemo imali sreće, neke će se riječi spasiti i ostati uz nas.“
Meni je Murakami i dalje naprosto sjajan.
„Prvo lice jednine“ najnovija je zbirka od osam priča svjetski poznatog japanskog pisaca koje, u tipično njegovom stilu, govore o svemu i svačemu. I kad pomislimo da smo ajde više dosegli maksimum i da nas svojom originalnošću više ne može iznenaditi, Murakami nas odvede ondje gdje nismo mogli ni zamisliti. Zbilja, fascinantno je, kako se on svega toga dosjeti i stvori priču koja ima nekog svog smisla? Možda svakome nedokučivog, barem na prvu često tako izgleda, no ipak, moram reći da ne razumijem one koji ga ne žele razumjeti.
Kritika mu oko ovog djela i nije pretjerano naklonjena, naglašavaju se nedostatci u pogledu nedorečenosti, ponavljanja, nebrige oko samog teksta, zatim već poznatog negodovanja oko piščevog odnosa prema ženskim likovima.
Doduše, na nekoliko mjesta je prisutan površan pristup dočaravanja ženske osobe, svođen uglavnom na fizičke „vrline“ i „mane“ na koji možemo mrko gledati, no opet je sve to izvedeno tako bezazleno da se i ja kao pripadnica ženskog spola, ali i zdravorazumske populacije općenito usudila bih se reći, nisam našla nimalo uvrijeđeno. Jer naglasak zbilja bježi s tih opisa na nešto sasvim drugo što je ponekad teško i opisati, ali se zbilja klizeći kroz njegove rečenice osjeti.
U ovim pričama ponovno se susrećemo s nevjerojatnim, s čudnim i bizarnim, i s nečim što bi većini vjerujem prošlo neopaženo, ili nebitno zapravo. No sve to malo i trivijalno u životu Murakami uspije podignuti na razinu koju nikad nismo ni vidjeli ni mogli zamisliti da postoji. I u tome je meni i dalje sva čar njegovog pisanja.
Sve su priče ispričane iz prvog lica jednine, starije neimenovane muške osobe, dok se jedan čak zove Haruki Murakami. No vjerujem da ima vrlo malo istinitosti u ijednoj od priča – prije da je sve jedna dobro osmišljena fikcija s nitima koje se suptilno protežu kroz više priča. Ono što se doista može povezati uz piščev život su glazba i sport koji su čest pokretački motiv. Svakako, svih od tih likova potakne neko sjećanje da ispričaju priču, ponekad malo konkretniju, ponekad i ne. No na kraju svih tih čudnovatih doživljaja stoji (uglavnom) jasna poruka, kao i refleksija nečeg unutarnjeg i svima razumljivog. Taj nevjerojatan spoj, kao i spoj magije i stvarnosti, i dalje postoji i živi, skladno i mirno.
„Teško mi pada ovo što ću sad reći, ali unatoč svemu zbog nje mi nikad nije zazvonilo ono posebno zvonce. Napinjao sam uši da ga čujem, ali nije zazvonilo nijednom. Nažalost. A kod djevojke s kojom sam bio u Tokiju odmah je zazvonilo. To ne biraš ravnajući se prema logici ili moralu. Ili se dogodi ili ne. Kad se dogodi, dogodi se samo od sebe, u tvojoj svijesti ili u nekoj točki duboko u tvojoj duši.“
Njegova je proza i dalje tako laka i nenapadna da se to mora uvijek iznova naglašavati. A puna je i pitanja na koja doduše ne daje uvijek odgovor, no lijepo nas vodi putem, pa ako nešto moramo i sami otkriti, što ima loše u tome. Ipak nam na kraju puno više toga ostaje jasnijim nego ne. I uvijek se dobro zabavimo. Neopterećeno i bez očekivanja, priušti nam nekoliko sati potpunog književnog užitka.
Čak je i prijevod dobar, iako je uvijek potpuniji doživljaj kad se prevodi izravno a ne posredno preko engleskog, no ni to nije smetalo. I sigurno da postoje bolja i cjelovitija djela, kompleksnija u svojoj izradi kao i u smislu, poput i dalje omiljene 1Q84, ili ako govorimo o prozi punoj razmišljanja i introspekcije, onda je to Trčanje, no i ova je malena zbirka pripovijedaka prepuna dobrih stvari. I dalje je nenadmašan i originalan i maštovit i to mu nitko ne može osporiti. Nadam se da mu trčanje i dalje pomaže. :-)
Add comment
Comments