Recenzija knjige: Allegro u pastelu

„As long as you're going up and down you're all good.“

Leif Randt mladi je njemački pisac „pop-književnosti“ koji je voljen od publike i kritike i koji je svojim romanom Allegro u pastelu sjajno oslikao jednu običnu priču, dvoje običnih ljudi koji od života ne traže previše, ali u njemu itekako aktivno sudjeluju.

„Budući da je Jeromeu za njegovo samopoštovanje bilo važno da ne bude zlopamtilo, brzo su se pomirili.“

Mlada spisateljica Tanja u vezi je (na daljinu) s dizajnerom Jeromeom, a autor nas vodi kroz njihove odvojene i zajedničke živote nenametljivo, postavljajući ih u karakterne okvire kroz neznatne situacije i sasvim obične ali pažljivo izrečene misli. U tome je prva čar ovog djela, u nekoj novoj razini pisanja i sklapanja rečenica. Sve djeluje jako obično i jednostavno, a opet ima toliko dubine, promišljanja i mudrosti iza svega toga.

„Jerome je pomislio kako će se jednog dana sa sjetom prisjećati ovog trenutka, ali ta mu se misao zadržala u glavi još i tijekom treće šalice čaja, pa više nije bio siguran je li ga sjeta možda preplavila već sada. Neka općenita tuga zbog prolaska vremena miješala mu se s toplom euforijom koja mu se iz trbuha penjala prema prsima. „Proživljavanje sjete unaprijed.“

Riječ je o laganoj i prozračnoj prozi, a dvoje glavnih likova su toliko normalni, dragi, obični, zanimljivi, svoji; privlači nas sve što rade i misle, bilo da se radi o njihovim stajalištima o svijetu ili čajnim ceremonijama kojih se pridržavaju. I u tome je svakako druga čar. Pratimo ih skupa u tišini i beskrajnim razgovorima. Neopterećeni su, ne nose svu težinu svijeta na svojim ramenima i upravo je to donijelo novinu, svježinu i olakšanje jer u zadnje vrijeme sve čini se vrvi od dubokoumnih prenemaganja.

Nisu njih dvoje ni plitki ni glupi, da se razumijemo, nego nam naprosto nisu naporni i ne osjećamo s njima da život doista jest težak. Ne moraju stalno razglabati o problemima i rješavati svjetske i unutarnje krize, mogu samo sjediti jedno pokraj drugoga, svaki za svojim laptopom i prežderavati se. Zbog sve te lakoće i normalnosti moram reći da su mi Tanja i Jerome najdraži književni ljubavni par ikad! Barem u „prvoj fazi“.