Autor: Kevin Toolis
Izdavač: Planetopija d.o.o., 2021.
Prijevod s engleskog: Petar Vujačić
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Zašto nas nitko u obitelji ili školi, na poslu, nikad nije učio o smrti?“
To se i ja pitam, sve češće! Zašto? Zar nam ne govore da učimo, pričamo, pitamo o onome čega se plašimo, što u biti ne razumijemo? Razumijemo toliko da nas jednog trenutka više neće biti, da će isto tako otići svi naši voljeni, ali dok smo mi „tu“ a netko odlazi, način na koji ćemo to proživjeti ovisi prvenstveno o nama, ali i o tome kako na cijelu novonastalu situaciju gledamo. Da, jedina stopostotna činjenica je da ćemo svi umrijeti, ali kako da to „prežive“ oni koji ostaju?
„Umjesto da bježimo od smrti mogli bismo napraviti ono što smo oduvijek činili – okupiti se kao smrtnici, plakati, slaviti, piti, razgovarati, pjevati i stajati uz ožalošćene dok zakapaju svoje mrtve. Svi zajedno stati sučelice smrti.“
Sigurna sam da se cijelo viđenje, običaji koji su pratili mrtve i ožalošćene promijenio od prije dva desetljeća, a kamo li od prije stotinu i stotinu godina. Autor Kevin Toolis smatra da se moramo upoznati sa svojom i tuđom smrtnosti. Njegova obitelj već 250 godina živi na otoku u Irskoj gdje i dalje prihvaćaju smrt kao ravnopravnu životu. Drago mi je što se njegovo viđenje završetka života našlo u mojim rukama, da me za početak usmjeri na bolji put razumijevanja ove teme.
Prilagođavali smo se svakom našem modernom napretku pa smo tako došli i do zatomljavanja osjećaja, koja su vodila do nemogućnosti otpuštanja tuge i sve većih neproživljenih emocija koje se onda talože jedna na drugu i mijenjaju nas tako da nas guše. Jako smo puno toga krucijalnoga za razumijevanje svega što život i smrt nose izgubili putem, počevši od baratanjem emocija. „... u ime vlastite normalnosti i društvenih normi moramo uvijek prigušavati emocije.“
Pretvaramo se u robote, glumimo da smo u redu, zatvaramo se u sebe i sva ta galama i crnilo raste i čini nas sve bojažljivijima. A strah jako često prerasta u raznorazne bolesti koje nam onda nagoviještaju kraj, tu smrt za koju onda još nismo spremni.
U prijašnjim su vremenima na smrt gledali doslovno kao na dio života. Smrt je bila sveprisutna, jer je to normalno bilo onda, ali realno gledano i sada bi trebalo biti normalno, jer koliko ja znam još nismo pronašli napitak besmrtnosti. No onda se to bolje, kvalitetnije i dugotrajno uspješno „preboljevalo“ i nastavljalo sa životom gdje su sjećanja na pokojnika bila ona koja ih slave, a ujedno nama daju snagu i razumijevanje završetka i nastavka života svjesni svoje sudbine. Taj smo, na žalost dio u modernizaciji života izgubili putem.
„U našem Stroju zapadne smrti prestali smo gledati ili bdjeti nad našim mrtvima, no naši nemirni, nevidljivi mrtvi i dalje ostaju uz nas. Nakon što nam je uskraćena psihološka utjeha da vlastitim očima svjedočimo kako su naši mrtvi spokojno ukopani uz naše pretke, neodlučnost nas izjeda. U nama raste crna rupa tuge, umjesto da nestaje.“
Često se ponašamo kao da nas se smrt ne tiče jer se ona nama neće desiti pošto se ona dešava samo tamo nekoj drugoj osobi, ili ju odvajamo od života i bježimo od nje u strahu i još si više i dublje ukorjenjujemo nemoć oko izbjegavanja iste. Meni je smrt zadnjih godina postala onaj dio života s kojim se teško mirim, ne uspijevam kvalitetno ju posložiti sa strahom što bih sve mogla propustiti ako ja ili netko moj prerano odemo.
Toolis nas podsjeća da pogledati smrti u oči, svjesni da smo smrtna bića i da joj nećemo umaći, nas čini boljim i sretnijim ljudima, jer pričati o smrti, znači pričati o životu. Znali su to naši davni preci, još od neolitika, od Azteka i starih Grka, a tradicionalna bdijenja danas su rijetki ostaci te mudrosti.
„Smrt nas uči kako je ono što u životu smatramo uspjehom ili neuspjehom često proizvoljno pripisivanje vrijednosti. Ogoljeni od iluzija, većina nas otkrije kako posjedujemo iste one žudnje, talente, potrebe i želje kao i gotovo svaka druga ljudska bića.“
Svima nam je smrt zajednička i iskreno bih voljela da se više o njoj govori, da ju naučimo prihvaćati, ali onako iskreno kao što prihvaćamo sunce ili mjesec na nebu. Imam osjećaj da je s godinama postala tabu tema, tema o kojoj se ne govori jer ju se na taj način (valjda) priziva.
Ovu sam knjižicu baš iz tog razloga i htjela pročitati. Da učim, da naučim kako prihvatiti, da si olakšam sebe i svoje preostale godine života. Naivno sam (iako realno znala da to nije moguće), očekivala čaroban savjet, mantru, afirmaciju, „Mister Jozovu“ tajnu, čarobni sastojak razumijevanja i prihvaćanja smrti.
U isto vrijeme, realno zadovoljna i subjektivno razočarana, izvukla sam rečenicu koja puno govori, koja je sa mnom rezonirala jer sam se s njom već u različitim oblicima susretala. „Prihvatiti sebe kao sebe za sebe najvažnija je životna poruka smrti.“ Bit života/smrti je biti sa sobom u miru, a put ka tom načinu svatko mora sam naći za sebe. Čarobnog savjeta, onog univerzalnog nema, ali traženjem rastemo, čitanjem i proučavanjem bolje razumijemo. Razgovorom, promišljanjem, prihvaćanjem, bliže smo miru kojeg tražimo.
Nitko ne kaže da će biti lako, iskreno mi to onda ni ne bi imalo smisla, ali i ovako, što bismo drugo ni trebali raditi u ovom nam danom životu na ovom predivnom Planetu? Rasti, kao što raste i svaki njezin dio... „Čak i u tuzi i porazu najbolji smo i najuzvišeniji kad posjedujemo hrabrost nadvladati smrt prihvaćajući vlastitu sudbinu.“
„Mrtvi su i vodiči i učitelji, svojim neuspjesima, uspjesima i prolaznošću uče što zapravo znači biti čovjek.“
Add comment
Comments