U nakladi Poetika, 23. veljače ove godine izašao je naslov Naslijeđena sudbina – mađarske psihologinje Noémi Orvos-Tóth. Krajem ožujka očekuju dolazak autorice u Zagreb! U članku pronađite više informacija o autorici i navedenom naslovu, a možete pronaći i uvodni dio knjige za dobiti utisak što vas unutar ovih korica čeka.
Svojim objašnjenjima o posljedicama transgeneracijskih trauma, knjiga Naslijeđena sudbina Noémi Orvos-Tóth, postala je nezaobilazna za čitatelje koje zanima tema samosvijesti. Njezina najveća vrijednost leži u tome što se ponuđena psihološka objašnjenja mogu doista primijeniti u svakodnevnom životu, a uz to su izložena na pitak, svima razumljiv način i ilustrirana primjerima iz života.
O AUTORICI:
Noémi Orvos-Tóth rođena je 1971. godine u Karcagu, u Mađarskoj. Diplomirala je psihologiju na Sveučilištu ELTE u Budimpešti. Klinička je psihologinja i profesorica psihologije. Glavna su područja njezina interesa transgeneracijski prijenosi, utjecaji rane privrženosti na partnerske odnose odraslih i cjeloživotni utjecaj traume. Uz privatnu praksu, predavanjima, knjigama i člancima promiče psihološke spoznaje.
Putem svojih studija, znanstvenih istraživanja i razgovora s klijentima došla je do spoznaje da svoje rane nesvjesno prenosimo na buduće naraštaje. Svojom najvažnijom zadaćom smatra pomoć u stvaranju društva svjesnog trauma u kojem svaka osoba može očuvati svoj integritet i razvijati svoj potencijal.
Do sada je objavila knjige: Naslijeđena sudbina (Örökölt sors, 2018.), U narcisovoj mreži (Egy nárcisztikus hálójában, 2018.) i Slobodna volja (Szabad akarat, 2021.).
„Prema znanstvenim istraživanjima“, piše autorica, „duboki šokovi, nedostatak ljubavi i prekidi odnosa prenose se iz generacije u generaciju. Sve dok odgađamo suočavanje sa svojim obiteljskim naslijeđem, nesvjesno prenosimo na svoju djecu negativne obrasce boli i nepovjerenja.“ A to shvatiti cilj je knjige Naslijeđena sudbina.
Naslijeđena sudbina - Kako se izliječiti od obiteljskih rana - Noémi Orvos-Tóth
„Na svakom putovanju samootkrivanja dođe onaj trenutak kada shvatimo da korijeni naših poteškoća, tjeskoba, negativnih obrazaca i neuspjelih odnosa leže u dalekoj prošlosti. Traume, nerazjašnjeni gubici ili ograničavajuća uvjerenja odjekuju u našem svakodnevnom životu i nevidljivo oblikuju našu sudbinu“, piše u svojoj knjizi Naslijeđena sudbina mađarska psihologinja Noémi Orvos-Tóth.
„Svi smo mi potomci traumatiziranih predaka.“ Ali, kako nepoznata trauma bake koja je preživjela holokaust dovodi unuku do anoreksije? I kako to da sin koji je rano ostao bez majke u životu nema uspjeha u ljubavnom životu? Naslijeđena sudbina bavi se prvenstveno obiteljskom dinamikom i stoga joj je obitelj u središtu.
Budući da je pristup temi ponajprije psihoanalitički, knjiga je usredotočena na otkrivanje prošlih trauma. Autorica, međutim, raspravlja o brojnim metodama i područjima istraživanja, od psihodrame i umjetničke terapije do imaginativne terapije. Tako ponešto doznajemo i o povijesti i razvoju psihologije. Srodna istraživačka područja dojmljivo su raznolika: ona najvažnija uključuju studije transgeneracijske traume, evolucijsku psihologiju i epigenetska istraživanja – kako okolišni čimbenici utječu na gene koje smo naslijedili?
Ova se knjiga bavi toliko važnim temama kao što su drama neželjena djeteta, očekivanja obitelji u pogledu spola budućeg djeteta, zamjensko dijete koje bi trebalo popuniti prazninu nakon smrti brata ili sestre, važnost redoslijeda rođenja djece u obitelji, patchwork-obitelji, jedinci, blizanci itd. Istodobno, ona obrađuje goruće teme kao što su transgeneracijsko nasljeđivanje psihološke traume i problemi osobnog vezivanja i privrženosti.
Od svojega prvog izdanja 2018. godine knjiga Naslijeđena sudbina je prodana u više od 200.000 primjeraka. Prava na prijevod prodana su u 11 zemalja. Njezina druga knjiga, Slobodna volja, objavljena je 2021. godine i do sada je prodana u više od 100.000 primjeraka.
Prijevod: Ana Sekso Milković
Žanr: Publicistika / Popularna psihologija
Broj stranica: 274
Uvez: meki
ISBN: 978-953-8481-09-3
Cijena: 18,90 EUR
Ulomak iz knjige:
UVOD
„Kada mi tko dođe i započnemo raditi na njegovim blokadama ili negativnim obrascima koji mu se u životu ponavljaju, obično se brzo nasluti da možemo napredovati samo ako se prvo vratimo u prošlost. Nekima je to isprva čudno ili čak besmisleno. Živo se sjećam muškarca koji me je prije nekoliko godina potražio i, namještajući sat, s nevjericom me promatrao. Tada je bio već četvrti put pozvao hitnu pomoć ili se sa suprugom odvezao na zavod za hitnu medicinu jer je mislio da ima srčani udar. Liječnici su ga svaki put umirili utvrdivši da je uzbuna lažna, a zatim ga poslali kući uz nekoliko savjeta o zdravom načinu života – smanjite unos soli, više vježbajte. Međutim, zadnji put liječnik ga je potapšao po leđima i rekao mu: “Gledajte, Vaše je srce sasvim u redu! Otiđite radije psihologu!” Tako me je potražio i sjeo mi sučelice da otkrijemo što bi mogli biti uzroci napadaja panike i što možemo učiniti protiv njih. Još i prije nego što smo počeli razgovarati, strogo je uvjetovao da ne kopamo po prošlosti. “Ja sam optimist, volim gledati naprijed, bavimo se radije budućnošću!” rekao je.
Mnogo se puta susretnem sa sličnim zadrškama jer prema predodžbi većine ljudi, kako se prošlost ionako ne može promijeniti, suvišno je baviti se njome. Ova rečenica proizlazi iz uvjerenja da bi naše stare rane zacijeljele samo kada bismo mogli iznova ispisati povijest dotadašnjega života. Kako je to nemoguće, ne vrijedi kopati po prošlosti. “Što je bilo, prošlo je, ne bavi se time!” često se čuje dobronamjeran savjet. Međutim, to je zabluda. Ono što se već dogodilo doista ne možemo “vratiti”, ali ako to upoznamo, može nam puno pomoći da drukčije oblikujemo svoju sadašnjost i budućnost. Riječima Winstona Churchilla: “Što dalje gledaš unatrag, to ćeš dalje vidjeti naprijed.” Prošlošću se treba baviti jer nas samo temeljitije poznavanje prošlosti može zaštititi od izazova budućnosti. Naravno, često nije lako prepoznati poveznice i možemo se zapitati sa skepsom: tȁ kakve veze imaju događaji od prije nekoliko desetljeća s mojim današnjim patnjama? U većini slučajeva, međutim, ispostavi se da i te kako mnogo imaju veze.
Postoje ljudi koji se libe suočiti s prošlošću zato što osjećaju da neće moći podnijeti ako kakva dotada nepoznata, teška informacija izađe na vidjelo, ako kosturi odjednom poispadaju iz ormara. Jedan se moj klijent, na primjer, žestoko protivio terapijskom radu u izmijenjenom stanju svijesti (namjerno ne koristim izraz hipnoza jer se uz to veže mnoštvo zabluda) jer se bojao “da se u dubini nesvjesnog krije neka strahota”. Međutim, taj tjeskobni strah gutao mu je mnogo više energije nego koliko bi bilo potrebno da pobijedi eventualni užas.
Druga karakteristična zadrška proizlazi iz načina na koji pojedinci zamišljaju terapijski rad. Još uvijek mnogi vjeruju da je glavna zadaća psihologa prosuditi tko je kriv, tko je odgovoran za nastalu situaciju – a ne bi htjeli da se ispostavi da su to baš oni. (Nedavno je jedan par započeo terapijski razgovor s tim da su došli k meni da ih saslušam i utvrdim tko je od njih glup. Morala sam ih razočarati jer kao psihologinja nemam detektor gluposti, a takve etikete ionako ne bih nikome lijepila.)
Drugi bi pak razotkrivanjem prošlosti željeli izbjeći preispitivanje odnosa koji ih povezuje s obitelji. Primjerice, jedna je gospođa već prilikom našeg prvog razgovora izjavila: bojim se psihologa jer sve svaljuju na majke, a ona pak ima divnu majku, neka zaboravim da će reći bilo što loše o njoj. Lojalnost, vjernost našoj obitelji, može biti toliko jaka zapovijed da nas sprečava čak i u tome da realno sagledamo sve što nam se dogodilo i da budemo sposobni razumjeti poveznice naših života. Dopustite mi da vas sve umirim: taj stav nije svojstven samo laicima. Jednom su u grupi organiziranoj za “stručnjake koji pomažu” bile na tapeti rane iz djetinjstva koje su prouzročili roditelji. Bio je to uznemirujući dan. Sljedeći put susret je počeo dugom šutnjom, nitko nije htio progovoriti, dok konačno netko nije protisnuo koliko je dubok osjećaj krivnje proživio jer je prošli put “izdao” roditelje. I kao odrasli ljudi u stanju smo pomisliti da počinimo izdaju kada govorimo o svojim bolima iz djetinjstva, ako spomenemo svoje osjećaje gubitka proživljene u odnosu roditelj – dijete.
Te, pak, tjeskobe vrijedi ostaviti po strani. Bez istraživanja naše prošlosti, možemo imati tek blijede slutnje o tome tko smo i zašto živimo baš ovaj život. Da bismo razumjeli sami sebe, pronašli uzroke svojih blokada, pronašli objašnjenje za svoje tjeskobe, loše raspoloženje i neuspjehe i poraze ili da bismo shvatili zašto uvijek iznova ponavljamo scenarije svojih nesretnih romansi, nije dovoljno staviti samo vlastiti život pod povećalo. Iskustva, doživljaji, strahovi i strasti naših roditelja, djedova i baka i nikad viđenih predaka kao teško naslijeđe utječu na našu sudbinu. Ako oni ostanu u skrivenim kutovima obiteljskog nesvjesnog, onemogućit će da živimo slobodan život. Stoga je od upravo presudne važnosti promišljati o sebi kao o točki razgranate mreže veza (/obitelji) i otkrit ćemo s koliko je niti prošlosti isprepletena naša sadašnjost. Moramo shvatiti da, iako je neki događaj svršen, njegov se utjecaj može osjetiti i nakon dugih godina i desetljeća u svakodnevnom životu potomaka. Danas to više nije mišljenje koje pripada svijetu ezoterije tipa “vjerujem, ako hoću” nego potresna činjenica potkrijepljena znanstvenim istraživanjima.
U ovoj knjizi pozivam čitatelja na samospoznajno putovanje koje premošćuje više generacija. Potičem vas da imate hrabrosti razotkriti davno zakopane obiteljske priče, krenuti gusto zaraslim stazama, rasvijetliti mračne zakutke i suočiti se sa silama koje djeluju u vašem životu. Vjerujem da se sudbina nijednog čovjeka ne može razumjeti ako se ne uzmu u obzir transgeneracijski utjecaji, utjecaji koji premošćuju generacije, a ako razotkrijemo povijest svojih predaka, možemo pronaći ključ pozitivne promjene. Na kraju svakoga poglavlja sakupila sam pitanja čiji odgovori mogu pomoći da se udubite u rad na samospoznaji, pitanja koja nas mogu približiti vlastitim dubljim slojevima i učiniti razumljivijima ponašanje, emotivne reakcije i odluke naših roditelja, djedova i baka.“
Članak pripremila: Tonkica Palonkica
https://www.instagram.com/tonkicapalonkicacitalica/
Add comment
Comments