Autor: Iva Kolega
Izdavač: Naklada Fragment d.o.o., 2022.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Tako to ide. Ljude općenito nije briga za ono što ne zadire u polje njihovih najužih interesa, a i o altruizmu i poklanjanju u dobrotvorne svrhe dalo bi se raspravljati. Opet je motiv sebičan: da se onaj tko poklanja dobro osjeća, a često da se riješi i osjećaja krivnje.“
Iva Kolega je autorica s kojom sam se već „upoznala“ čitajući njezin roman „Sjeme tame“ koji mi je u živom sjećanju i nakon četiri godine od čitanja. Tema o kojoj je pisala (obiteljsko nasilje i zlostavljanje) je svakodnevna, ali se o njoj jako rijetko govori jer je lakše praviti se da ne postoji. Lakše je okrenuti se, ne čuti, ne vidjeti... I ovako to nije naš problem, zar ne? I „Zvijer“ je u sličnom tonu...
Upoznavajući tinejdžere, glavne likove romana „Zvijer u nama“, dobijamo uvid u njihove živote, međusobne odnose, doznajemo njihove skrivene želje i strahove, porijeklo i temelje života, a sve kako bismo došli do informacija oko nestanka Done Bilić, šesnaestogodišnjakinje, odbojkašice i odlične učenice. Da bismo kvalitetno upoznali kako glavne, tako i sporedne likove, laganim nas je tempom spisateljica uvodila u cijelu priču.
Sporije ne znači ovdje i lošije jer na taj način dobivamo vrlo dobru karakterizaciju koja nam nudi različite osobe koji su i na najsitniji način povezani sa životom nestale Done. Zanimljivo mi je bilo biti muha u njihovim životima i sjediti na zidovima odmah pored njih, „slušajući“ i „gledajući“ svaki njihov pokret, reakciju i misao koji se često nisu podudarali.
„Svijet je pun nevoljenih ljudi i to je najveći problelm. Sve ostalo proizlazi iz manjka ljubavi.“
Zlo je u njima posijano vrlo rano u životu, a hranjeno je i jedino primjećivano uz prikladne emocije koje su im davale do znanja da su živi. Ljutnja, gorčina, mržnja, samoća, nerazumijevanje, dijelovi su svake osobe, ali velika većina (iskreno se nadam) se trudi ne ih poticati da rastu, ne ih hraniti. U ovoj priči ne pričamo o takvim ljudima, iako vjerujem da pozitivne emocije ima svaki lik romana, ali ovdje one nisu bile bitne. Mi smo morali upoznati ono zvjersko u njima.
Mala sredina u kojoj svatko svakoga zna, gdje se ništa ne može sakriti, gdje se tajne šire i brže nego su izrečene, idealno bi bilo kada bi društvo bilo zdravo, kada bi njegova osnova i srž – obitelj bila temelj istine, povjerenja i ljubavi. Takav bi gradić bio savršen za kvalitetno uživanje u životu u svim njegovim segmentima.
„Svi mi imamo iluziju da smo voljena i željena djeca, ali to je daleko od istine. Da to je doista istina, svijet bi bio drukčiji.“
Kako bismo doznali što se točno desilo s Donom svrhovito ćemo, zanimljivo, slojevito, detaljno i vrlo realno dobiti uvid u mentalni sklop njezinog društva i obitelji, koji, ruku na srce, nisu pretjerano drugačiji od okruženja naših današnjih mladih. Razlika je „jedino“ u temeljima njihovog djetinjstva, hoće li u njima prevladati zvijer ili neće.
„Možda je teorija karme smišljena najviše da služi kao stalni prijeteći podsjetnik na to da se sve plaća. A to pak znači da se mnogi ljudi suzdržavaju da ne čine zlo ne iz dobrote svojeg karaktera i ljepote duše, nego iz – straha.“
Na jednostavan i razumljiv način često nam je autorica nudila različite poglede na ljubav, vjeru, svrhu života, moralne dvojbe i nije se lišila ponuditi i „krive“ poglede na navedeno. Dala nam je do znanja da smo svi mi jedinke koje pokušavaju u svojim trenutcima života dobiti najbolje i najviše što možemo. Dala nam je i odabrati slažemo li se s postupcima i odlukama likova ili ih ipak osuđujemo jer bismo bez problema prvi bacili kamen...
„Potrudit će se da njegov sin razmišlja svojom glavom, a ne da mu drugi govore u što i u koga da vjeruje. Osim u njega. A on će mu reći da bog nije stvorio čovjeka nego čovjek boga da bi nekako objasnio nastanak svijeta i prevladao svoj strah od smrti. I da su religije nastale kada je prvi manipulator sreo prvog naivca. I točka. Ostalo je povijest. Uglavnom krvava.“
Često zamišljena, bilježila sam citate o kojima sam razmišljala i klimala glavom zdušno se slažući, a onda sam se znala idući trenutak vraćati i ponovno razmisliti o napisanom. Jesam li ja u pravu kada na svoj način razmišljam o npr. Bogu ili gore citiran tata koji pokušava sinu usaditi svoje „najbolje“ uvjerenje?
Znam da se kaže da su svi odgajali svoju djecu najbolje što su znali, često bi sada promijenili neke odluke da su mogli, ali onda barem u nemogućnosti te ideje mijenjaju ono što mogu - sebe u sadašnjosti. Odnose sada, danas, za sutra. Rastu u boljitku, liječe se za sebe, za svoju djecu...
„... ako želiš biti liječnik, trebaš liječiti ljude. Da bi ih liječio, trebaš ih istinski željeti liječiti. Za to treba ljubavi, znanja i strpljenja.“
Vidim da sam se raspisala o svemu samo ne o romanu, iako, moje ispisane riječi govore baš o njemu. Navedeni smo da pomislimo kako je ovdje riječ o klasičnom, običnom krimiću, što on i jest u svojoj srži, ali poznavajući Ivu očekivala sam dubinu. I dobila sam je u likovima i baš o tome i pišem. Iz svega navedenog i iz knjige izdvojene u obliku citata, približavajući se kraju cijele priče, priznajem da sam na trenutke zaboravila da tražimo Donu, nisam išla putem kojem nas je spisateljica odlučila odvesti.
„Kada se ne osjećaš dovoljno voljenim od svoje zemaljske majke, onda se nije teško penjati po brdima do svetilišta, bos i na koljenima, da bi dobio ljubav nebeske majke, dobre i blage, koja nas voli bezuvjetno. Jednom riječju – idealno.“
Bitnosti kroz roman kojih smo se dotakli ići će u prilog onih koji su očekivali završetak krimića, onog „klasičnog“, ali ne i mene koja je zbog građenja likova sebi slagala neke druge, jezgrovitije, dublje i bitnije završetke.
Ne kažem da u tom završetku ima nešto loše jer sve nam je lijepo objašnjeno, sve smo mogli bez problema razumjeti, gdje je i element iznenađenja uspio odraditi svoj posao. Sve je kako treba, ali ovdje se javlja moj subjektivan dojam koji je na „prijevaru“ ostao zakinut.
„... od svega se čovjek može odviknuti, ali obično ne želi dok nije primoran.“
Rado ću posegnuti i za idućim autoričinim uratkom te se nadam da nešto trenutno stvara. Sviđa mi se njezin način realnosti u obje knjige, bez obzira jesu li istinite ili nisu jer pričaju realnost. „Sjeme tame“, s obzirom da je baziran na istinitim događajima u meni je pobudio više emocije bez obzira na dogradnju određenih dijelova kako bi pasali u cijelu priču.
„Zvijer“ mi je u tu ruku bila blaža, a neki malo pretjerani trenutci upečatljiviji s obzirom da se ovdje ipak radi o fikciji. Nijanse su tu kod mene odigrale ulogu iako sam puno dobrog pronašla u oba romana. Oba preporučam i upozoravam da nije sve kao što bismo inače očekivali i kako smo naučeni u već poznato utabanim putevima ovih žanrovskih temelja.
„Svijet je opasno mjesto na kojem ima mnogo isto tako opasnih, bolesnih i duševno povrijeđenih ljudi. Isticati tako nešto nije nikakvo pretjerivanje, već surova realnost. Začas dobiješ batine u parku ako nekoga krivo pogledaš.“
Add comment
Comments