Recenzija knjige: Krojačke kronike

„Krojačke kronike“ su peta knjiga spisateljice („Rock strana bajke“, „Špalir za raj“, „Marej u Jezogradu“ i „Marej na jezovitom karnevalu“), treća za odrasle. S ovim naslovom nisam imala doticaja prije izdavanja (kao s ostalima) tako da nisam imala blagog pojma što me ovdje čeka. Dobivala sam na kapaljku tuđe pokušaje opisivanja radnje a da se ništa bitno za doživljaj ne otkrije, gdje sam u nekom trenutku pomislila da me čeka neka distopija. Ajme krivog li navođenja...

Tri sestre, pradavna mitska bića, Aurora, Živa i Morana suštinska su bit svačije sudbine. One kroje sudbine, one odlučuju o životima koji su tek došli na svijet u prva tri dana njihova rođenja. One znaju svaki njihov korak... Đizs! (Je bila moja prva pomisao!) Pa to će biti nešto čarobno, nešto bajkovito, Marijana nas je uvela u fantasy! I poveselila sam se pošto znam da autorica ima nevjerojatno kreativan um i bez sumnje bi se odlično snašla i u ovim vodama. No, navlakuša, rekla bih... One su tu kako bismo dobili jednu drugu priču, priču za koju su one odlučile kako će ići upravljajući dvjema sudbinama.

„Osjećaji su onaj najljudskiji, nestabilan dio. Komadić ljudske posebnosti, luckastog dijela i bezbrižnosti koji kasnije, gotovo uvijek, preraste u neugodno iskustvo. To je neophodno jer, da toga nema, ljudi ne bi prelazili u kasnije životne etape. Ostali bi isti i ne bi se mijenjali.“

Pripovjedački hladno, odmaknuto od glavne teme, bez ikakvih uplitanja glavnih pripovjedačica koje bi nam nudile i sugerirale što moramo u kojem trenutku osjećati. Lajkam! A opet, jasno i bez patetike ispričana ljubavna priča drugačija od onih na koje smo navikli. Lajkam i ovo! Prave su ovo kronike koje obuhvaćaju razdoblje duže od tri desetljeća kroz koje se radnja provlači nudeći živote glavnih protagonista Gee i Vilija uvijek okruženih sporednim likovima, dajući nam njihove sudbine na pladnju. Lajk za ukupnu ideju, ali najveći lajk za (ljubavnu) kamuflažu!

„To ti je život, odnese te, a da se ne snađeš.“

Odnijela je mene spisateljica u tinejdžerske dane koje sam uspješno uspjela prizvati i vizualno i emocionalno. I često sam se zapitala jesu li i oko mene bile ove tri Krojačice i zašto me pobogu ne ostave malo na miru. Ali većinom su sjećanja bila popraćena osmijehom. Ne bih od odnosa, kako prijateljskih, tako i ljubavnih ništa mijenjala jer sam učila sa svakim. Zaljubljenost je uvijek bila posebna, snažna, jako izražajna, jer se svake sjećam s „onim“ osjećajem u želucu.

Ne znam kako je to upoznati se s nekim kada imaš samo par mjeseci i kroz godine odrastati paralelno u istoj državi, viđajući se sporadično, misleći jedno o drugome prečesto. Osjećaje koje su Vili i Gea gajili, koji su s vremenom jačali, bivali luđi i dublji, osjetila sam često u njihovim frustracijama u trenutcima razdvajanja. Emocija je bilo, usputnog života koji je prolazio mijenjajući kako njih, tako i njihove bližnje osobe također, ali i nekih drama na koje sam znala zakolutati očima.

„Ljudi su podvojena bića, racionalni su i emocionalni. Koliko god netko imao izražen racionalan dio u sebi, premda u jednom najmanjem dijelu njegova života, probit će se onaj emocionalni i napraviti štetu koju će dugo vremena onaj racionalni dio pospremati. Emocije su kao elementarne nepogode ili pandemije. Nema ih često, ali kad dođu, razore sve pred sobom.“

Svašta su „tri gracije“ Aurora, Živa i Morana pripremile našem dvojcu, ili možda bolje reći, Marijana im je to sve skuhala, želeći na taj način proći kroz živote i njihove sudbine. Sa svojom se nekako nadam da nije takva, iskrojena i često nekim „slučajnim“ događajima usmjerena od neke više sile. Volim misliti da nije sve već ispisano, uklesano, namješteno. Naivna sam često pa tako i u ovom slučaju. Možda kada bi mi se objasnila cijela ideja zašto je sve išlo tako kako je išlo, i zašto se tako nekako i nastavlja, možda bih bila mirnija.

Sigurna sam da bi isto poželjeli i naši protagonisti, barem na polovici priče, tek toliko da lakše dišu dalje, da znaju zašto ništa ne ide kako su zamislili. Dani, tjedni, godine koje slijede bile bi puno lakše, sretnije, manje tjeskobne. Ali, tada ne bi bilo zanimljivo, ne bismo imali ovu priču... A i možda su to samo moje privatne želje...

„Od sudbine se ne bježi, prema njoj se uvijek ide.“

Listala sam knjigu, željela sam znati gdje će i što će sada dvojac (s tri kormilara) morati proći da bi došli gdje moraju stići. Uhvatiš se za njih i ideš, dopustiš da te vode i ponekad uživaš, a ponekad bi neke situacije najradije preskočila jer su pretjerane i nepotrebne. Dok mi tri pripovjedačice fale, nedostaju, zaboravljam ih, a ogroman su bit cijele priče.