Recenzija knjige: Marej u Jezogradu

Kada sam u srpnju od spisateljice doznala da radi na dječjem romanu, ne mogu reći da se nisam iznenadila. Imala sam na umu njezin prvi roman, garažni „Rock strana bajke“ i ovogodišnji punk krimić „Špalir za raj“ i nekako ju nisam vidjela u tim nekim maloljetnim godinama. Sva ova moja razmišljanja i povezivanja i pokušaji utvrđivanja kakvo će to novo djelo Marijana iznjedriti, moje prvo čitanje prije cca pet mjeseci, je odagnalo.

Ono što sam pročitala, tekst koji je još trebao proći kroz sito i rešeto da bi vidjelo danje svjetlo, me ostavilo otvorenih usta razmišljajući... „Pa ta „mala“ u sebi ima toliko različite mašte, toliko različitih stilova, toliko shvaćanja žanrova da točno zna što i kako treba krenuti, putovati i doći do savršenog cilja kada krene pisati. A još ima odličan smisao za humor, iskrena je, uporna i štreber kada se nečega uhvati raditi.“ Luda je „100 gradi!" Njezin Marej, dječak kojem je (sada već) postala majka ima, i kada bude bio svjestan, imat će na što biti ponosan.

„Marej u Jezogradu“ je nastajao dok je čekala da joj „stigne“ njezin Marej. Bila je to nevjerojatna hormonska čudotvorina koja je baš tada morala biti „rođena“. Za njezinog Mareja. Ali i za svih nas, jer roman koji je predviđen za djecu 8-12 godina, možemo čitati i ako nismo u ovoj dobnoj granici. Ja sam živi dokaz!

Priča je to o običnom dječaku koji par noći zaredom čuje neobično kucanje ispod kreveta. Kada ga znatiželja natjera, ode provjeriti što se nalazi u krevetnoj ladici, te se nađe u nepoznatom prostoru gdje ga dočeka, također izgubljen afrički tvor Ugo. Oboje zatečeni i zbunjeni, da bi se vratili kući, moraju za povratak pronaći ladicu u Jezogradu gdje se pokazalo da se trenutno nalaze, ali prije toga ih očekuju razne prepreke koje moraju nadvladati. Kako Marej nije neki superheroj, već kako sam navela, običan dječak, ovo će ga putovanje natjerati da izvuče iz sebe sve ono što je mislio da nema. Bojat će se i biti skeptičan, ali će iz toga učiti, kako on, tako i Ugo, ali i mi skupa s njima.

„I ja se bojim, ponekad užasno, ali sad više toliko ne razmišljam o tome. Bojim se kad za to dođe vrijeme, a ne cijelo vrijeme.“

Pošto sam roman odlučila još (najmanje) jednom pročitati - morala vidjeti što ćete svi ostali doživjeti držeći ga u rukama, a i friško pročitano lakše je predstaviti u recenziji, dokazala sam si da je odličan i kod drugog čitanja. Onda mi je bio genijalan, a sada mi je još genijalniji, ako je ikako moguće. Ilustracije Zorana Tokića su također pojačale doživljaj. Uočila sam i doživjela i razumjela neke situacije bolje i baš mi je drago opet biti uz Mareja, ali i uz Uga jer mi je on totalna iskrena blesa koju bih rado imala uz sebe.

Sjetila sam se i afričkog tvora Ile, ljubimca moje prijateljice, koja ju je uveseljavala više od deset godina. Ljubav kućnog ljubimca je neopisiva i neobjašnjiva, nemjerljiva i kao takva nezaboravna. Ono što dobijemo od njih je čisto i iskreno, svima potrebno, pogotovo u ovim vrlo teškim i sve češće negativnim vremenima. Znam da me razumiju svi koji imaju jednog (ili više) dlakavih članova u svojoj obitelji. Ljubav je to.

Marijana i ja smo se imale priliku upoznati nakon njezinog predstavljanja „Rock strana bajke“ i od onda smo iskrene jedna s drugom, ono baš u stilu „što na umu to na drumu“ i kao takve smo se prihvatile. Ja uvijek iskreno napišem kako mi se nešto pročitano svidjelo, uvijek, te sam tako pisala i o njezina prva dva romana. Isto mi tako uvijek neka sitnica narušava nešto, jer subjektivno sagledavam roman kao cjelinu. Navedem te glupave sitnice, a obe znamo da je to zanemarivo i uvijek dobronamjerno. :D

„Marej u Jezogradu“ je stilski, idejno, razinom jednostavnosti koja je dovoljna za puno veći raspon godina, maštovitošću, dopadljivošću likova, savršeno uklopljenim ilustracijama i divnom ljubičastom naslovnicom, po meni, najkompletniji Marijanin roman. Raduje me što je najavila još dva nastavka pa ćemo imati trilogiju za koju ne sumnjam da će cijela biti na razini prvog dijela.