Recenzija slikovnice: Šapice (Šapice #1)

“- Zašto želiš da svijet bude sretniji, zašto ne zaželiš nešto za sebe? - Ma što će mi, meni je sve što imam baš TAMAN. Treba biti sretan zbog stvari koje imaš, a ne patiti za onim što nemaš.”

Tako jednostavan savjet kojeg se rijetko pridržavamo. Svaka čast onim izuzecima koji to mogu i znaju.

Ovaj savjet i još mnoge lijepe misli naći ćete u ovoj predivnoj slikovnici poznatog televizijskog, filmskog i kazališnog glumca, Slavka Sobina. Autor će za sebe reći da je, pored toga što je htio biti glumac, oduvijek želio pisati, samo nije bio siguran da zna kako. “Šapice”, kao i nastavak “Šapice i tajna zelene loptice”, dokaz su da Sobin nije promašio ni u ovom slučaju.

Sobinove “Šapice” će one malo starije definitivno podsjetiti na Disneyevu priču, iz 1955. godine, o Dami i skitnici (Lady and the Tramp). Ovu priču bismo tako mogli nazvati Disneyevom hrvatskom inačicom, ali puno boljom i, svakako, dražom. Naša je, domaća je!

Kad se jednog dana na ulici sretnu dva psa – jedan mali, ulični, ničiji i sretan s onim što nema i jedan kućni, dobro odgojeni, nezadovoljan s onim što ima bit će to početak jednoga velikog prijateljstva…

“Nikako nije voljela mješance… Tako su… obični.

– Što je to mješanac? – Mješanac je pas koji jednu finu i obrazovanu pudlicu poput mene ne bi smio ni pogledati u oči, a kamoli režati na nju.“

Prije slikovnice, autor je “Šapice” napisao izvorno za kazališnu predstavu, u svojoj tadašnjoj kazališnoj kući Gradskog kazališta mladih u Splitu. Slikovnica je izašla nakon 10 godina od nastanka same priče i to na nagovor Slavkovih roditelja.

Psi su autoru inspiracija, velika zabava i ljubav, a priznao je da su likovi iz “Šapica” stvoreni prema njegovim ljubimcima – Dona je, primjerice, bila njegov prvi pas.

A kao dokaz da Slavko isključivo ne glumi / pleše / piše, nego i da čita, evo i nekoliko njegovih preporuka (iz intervjua sa stranice ‘roditelji.hr’): “Putujuće kazalište” Zorana Ferića, “Južina” Nebojše Lujanovića, autobiografija Marine Abramović “Prolazim kroz zidove”, “Knjiga radosti” autora Dalaj Lame i “Tijelo” Billa Brysona.

Prijateljstvo, tolerancija i prihvaćanje drugačijih vrijednosti smisao su života ili bi to barem trebali biti. To je ono što će mališani moći naučiti iz ove slikovnice, a odrasli se prisjetiti, ako su kojim slučajem zaboravili.

Osobno moram reći da je slikovnica prekrasna (srećom, dijete u meni ostat će zauvijek živo), zahvaljujući dodatno i odličnim ilustracijama koje potpisuje Patricio Alejandro Aguero Marino. Pratim autorovu karijeru – posebno mi je prirastao srcu lik Žungula iz serije Crno-bijeli svijet; prateći TV show ‘Ples sa zvijezdama’ zdušno sam navijala za njega i Gabrijelu Pilić jer su jednostavno bili najbolji.

Reći ću još i sljedeće: slikovnicu sam kupila jer smatram da je jako važno podržati domaće autore – srce me boli kad čujem kako ih se malo čita. Posežemo samo za stranim djelima kao da nam o tome ovisi život. E, pa ja sam odlučila da “strance” više neću kupovati, za to imam knjižnicu.

Uglavnom, od srca hvala autoru na preslatkoj slikovnici i priči kao takvoj, uz obećanje da ću ga podržavati i dalje. Kažu da tko ne voli životinje, ne voli ni ljude i vjerujem da je to tako. Naše su, pak, “šapice” mačje i zato ovu recenziju krase fotke prijateljičine Muce i moga Darka.

Ovoga puta sam se raspisala, ali ne zamjerite, drag mi je autor, a i ‘brat’ po horoskopu pa što ću. Za kraj vam još poklanjam najdraži citat:

“- Što je to obilje?
- Obilje je kad imaš puno nečega.
- Oooo, pa imam onda i ja to… OBILJE.
- Koliko ja vidim, ti nemaš ništa.
- Kako nemam? Imam oči pa mogu vidjeti ljepotu oko sebe, imam uši pa mogu čuti ptice kad pjevaju!! Imam veliku njušku pa mogu pronaći hranu po mraku, imam šape pa mogu slobodno trčati. A imam i velik lijep rep da svi vide kad se smijem!”