Recenzija knjige: Krhotine cijelog (Oluja pred zatišje)

Nakon što sam pročitala knjigu „Mi. Žene.“ Nataše Jukić koja mi je 2020. godine bila najdraža pročitana knjiga, jako me razveselilo kada sam vidjela da autorica priprema svoj novi uradak. Nisam više od onih koji kupuju svaku knjigu koju bi htjeli pročitati, ali kada se oduševim našim autorom, rado ga opet podržim. Volim domaće jer nudi divne priče koje razumijem na jednom višem nivou, pošto dijelimo, ako ništa drugo, onda podneblje u kojem živimo.

„Ne možeš ugoditi svijetu. Sebi pak itekako možeš.“

Autorica je u „Mi. Žene.“, u riznici istinitih priča 100 žena današnjeg vremena, bespretencioznim uzorima koji nam daju svoje istinsko „ja“ na dlanu kako bismo od njih učili, pisala o stvarnim ženama. 100 različitih priča, 100 priča koje bude nadu, ljubav, tolerantnost, upornost i želju za boljim sutra. U „Krhotine cijelog“ pisala je o sebi, o svemu što misli da bi trebala iznijeti kako bi sebi i jedino sebi olakšala viđenje života i njegovih dijelova.

Razlika je meni između dva djela bila i više nego očita jer ovdje, u glavnini, nisam prepoznala ono što sam čitala u prošlom. Ono što sam prepoznala dočekala sam sa smiješkom i redom obilježavala kao tekst koji želim podijeliti sa svima, jer ako sam ga ja „prepoznala kao svoj“ vjerujem da će pronaći poveznicu s još nekom dušom.

„Znaš što bih ja?
Da budemo malo više ljudi.
Da se vidimo, čujemo, čitamo između redaka.
Da mislimo svojom glavom, koristimo razum i dušu u isto vrijeme.
Da proplešemo u sebi komodni.
Čovječni!“

Novi, iskreniji, bez dlake na jeziku, pristup iznošenja emocija koji je samo naš, sigurna sam da je utoliko i drugačiji od onoga kada slično pokušavamo napraviti u tuđe ime. Za druge će rubovi biti obliji i mekši, riječi pažljivije birane, svrha iznesena kao čista, bit onoga o kome pišemo. Ovdje je to iskreno, s puno više oštrih dijelova izrečenih baš onako „neobrađeno“, po principu „što na umu to na drumu“.