Autor: Edo Popović
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2021.
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
“A kao sve čiste, nerazrijeđene tvari, i istina je štetna u velikim količinama, i nije svatko otporan na nju. Umro nakon izlaganja velikoj dozi čiste istine, kako bi to zvučalo na nečijoj osmrtnici. Bolje je držati se laži, ona okuplja ljudska bića u zajednice, lako je probavljiva, i uvijek je pri ruci.”
Stala sam da malo razmislim o ovom citatu – kolikim smo sve lažima izloženi u današnja vremena, a da ni sami nismo svjesni? A kada zapravo spoznamo istinu, u svim njezinim oblicima, shvatimo koliko smo (ili nismo) otporni, imuni na sve što nam se događa. U svakom slučaju, mučno i tjeskobno.
U ovoj kratkoj autobiografskoj prozi (uz ponešto fikcije), šezdesetogodišnji književnik završi u bolnici zbog posljedica plućne embolije, nakon čega mu je dodatno otkriven limfom i ordinirana kemoterapija. Naš glavni junak uspije preživjeti sve mučne nuspojave, nakon čega odlazi živjeti na selo, gdje su mu jedino društvo šest mačaka i jedan pas.
“Nemojte mi reći da niste primijetili da svi mlađi od trideset ne skidaju pogled s onoga što su bezobrazno nazvali pametnim telefonom, kao opčinjeni zure u tu kretensku stvar, možeš im derati kožu, neće se obazreti, kao jeleni kad se pare. Pokidali su sve veze među ljudima, podigli zidove između njih, ti zidari, zato smo danas stranci jedni drugima i zato je moguće da nam susjedi umiru od gladi ili nečega drugog, a mi nemamo pojma o tome niti nas je briga.”
Autor je o svojoj bolesti javno progovorio jer smatra da bolest nije tabu tema. Dapače, oboljelima mogu pomoći tuđa iskustva jer se to i njemu dogodilo, kada mu je dijagnosticirana kronična opstruktivna plućna bolest. Nekoliko godina kasnije otkriven mu je non-Hodgkinov limfom.
“Bolesti nisu samo bolesti, iz njih također treba učiti. Sve ima lice i naličje, uvijek i u svemu treba sagledati i razumjeti obje strane, ići srednjim putem. To je preduvjet razvoja. Baš kao što su moje bolesti išle ruku pod ruku s pisanjem knjiga, s otkrivanjem novih autora i literature, planina i s povratkom prirodi”, rekao je autor u razgovoru za Gloriju.
Sam naslov je vrlo neobičan i već sam se, prije nego što sam krenula s čitanjem, zapitala “tko još broji ružičaste robote”? Obično brojimo zvijezde ili ovce, noću, kad ne možemo zaspati. Ružičasto nam je, pak, sve ono što je pozitivno, iako možda najčešće i nedostižno.
No, vrlo brzo sam saznala istinu. Autor priznaje kako ga je njegov sin Sven “zarazio” pjesmom psihodelične rock skupine Flaming Lips, pod nazivom “Yoshimi Battles the Pink Robots” koja govori o Japanki Yoshimi koja se bori s rakom. Priznajem da je pjesmica zarazna, poslušajte i uvjerite se.
Također, autor povlači paralelu s dječjim romanom Michaela Endea “Jim Knopf i Lukas strojovođa” u kojem se Jim morao boriti s bandom od trinaest pirata. Rečeno mu je da će ih pobijediti tako da ih prebroji, što je i učinio. Nakon otkrića da ih zapravo ima dvanaest, pirati su postali smušeni i na koncu, sve manje opaki i zloćudni.
Kad spojimo ove dvije priče, naslov djela itekako ima smisla.
“Kemoterapija te može izliječiti ili ubiti, ovisno o tome kako gledaš na nju. Samo se nemoj uplašiti. Strah je ubio oboljele od mnogo lakših bolesti nego što je ova tvoja.”
“Kad padneš, podigni se i nastavi dalje. Slažemo se u tome da moramo ići dalje, bez obzira na to gdje se nalazili. To nije važno, sve dok dišemo.”
Istina je da ova knjiga progovara o smrti, bolesti, strahovima, ali na kraju ipak slavi život. Najlakše je dići ruke od svega ili na sebe, treba biti hrabar i živjeti, disati – glagol koji autor najčešće spominje. A spominje i svoju obitelj, svoju suprugu Ljiljanu (Lilu) i sina Svena (koji je i sam pisac), koja mu dokazuje što je u životu najvažnije i najvrijednije.
"– Kako si? pita Sven. – Dosta mi je, kažem. Hoću odavde. – Kamo? pita. – Kući, kažem. – A gdje je to kući? pita. – Samo ustaneš i pođeš, kažem. Onda neko vrijeme šutimo. Umoran sam, kažem, dosta mi je svega, ponekad poželim dignuti ruke i sve poslati dovraga. – Nemaš pravo na to, kaže Sven. – O, da, imam, kažem. – Ne, nemaš. Nije to tvoj način. Osim toga, nisi još gotov s poslom ovdje. – Kako znaš? pitam ga. – Ne znam, kaže. Osjećam."
Priznajem da je priča teška i mučna, u ovim današnjim vremenima još i teže pada. A kako tek teško pada autoru, on je ta osoba s dijagnozama. Mogu mu samo zahvaliti na hrabrosti i na tomu što je sve odlučio podijeliti s nama. Od srca mu želim da broj njegovih ružičastih robota zauvijek ostane jednak nuli.
“Ipak, bez obzira na sve, još uvijek dišem i hodam. Još uvijek nisam gladan, što nije mala stvar u vremenima kad se poručuje da nema besplatnog ručka, da svatko mora krvavo zaraditi kruh svoj svagdašnji, a oni koji to ne mogu neka se odmaknu od zajedničkog stola, neka umru od gladi. To je osnovno pravilo ove nepoštene igre, koju je osmislila nekolicina, a milijarde je igraju pridržavajući se pravila.”
“Biti potreban znači biti isprepleten s drugim životima, kao livada i šuma, ne očekujući ništa zauzvrat. Znači činiti stvari iz dobrote. Znači biti živ.”
O autoru:
Edo Popović rođen je u Livnu (BiH) 1957. godine. Studirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu komparativnu književnost te hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Jedan je od pokretača i urednika književnoga časopisa Quorum iz 1987. godine.
Djela su mu prevedena na desetak jezika, a njih je zavidan broj. Napisao je šest romana: Izlaz Zagreb jug (2003.), Dečko, dama, kreten, drot (2005.), Oči (2007.), Lomljenje vjetra (2011.), Mjesečev meridijan (2015.) i Poglavnikov pudl (2016.).
Osim romana, pisao je i novele: Koncert za tequilu i apaurin (2002.), Plesačica iz Blue Bara 2004.) te Igrači (2006.). Konačno, tu su još i zbirke priča: Ponoćni boogie (1987.), San žutih zmija (2000.) i Tetovirane priče (2006.) te dnevničko-autobiografske proze: Kameni pas (2001.), Priručnik za hodače (2009.) i U Velebitu (2013.).
Add comment
Comments