Autor: Jelena Hrvoj
Izdavač: Vlastita naklada, 2016.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Za „Durginu kuću“ već više od pet godina slušam kako je odlična. Knjigu sam nabavila 2016. i od tada me strpljivo čekala na polici, jer kako izgleda, sada joj je bilo vrijeme. Ona je drugi roman koji sam pročitala od Jelene Hrvoj, prva je bila „Štorka“, a sve ostale lijepo slažem na policu. Odabrala sam savršeno štivo za Mjesec hrvatske knjige, ali i za Halloween. Ovo je bilo savršen „2u1“ sistem.
Oni koji su već pročitali neku od mojih recenzija znaju da ne volim znati (ako je ikako moguće) ništa o knjizi koju planiram krenuti čitati. Dovoljno mi je da mi ju netko preporuči, a ja onda uletim unutar korica skokom bez oklijevanja. Odmah moram reći da ne čitate predgovor prije nego što sami pročitate knjigu. Dakle, preskočite ga pod obavezno!
„Vrati onoliko koliko dobivaš.“
Ja sam nakon čitanja okrenula da vidim što nam je to kao uvod napisano i doznala da je tamo navedeno više od 80% knjige. Pa gdje je onda mogućnost iznenađenja? Šoka i „vjeverice“? Gdje nam je mogućnost osobnog zaključivanja što, kako i zašto?
Osobno sam se iznenadila više puta i bilo bi mi žao da se vama ta mogućnost uskrati. Jer baš to, neočekivanost radnje je veliki plus za cijeli utisak. Zar ne? Prepričavanje radnje, onako ukratko samo da znamo što nas čeka, je ok i očekivano, ali kada nam tekst prije početka romana otkiva sve samo ne kraj... Po meni je to ubijanje čitanja.
Ovo sugeriram, zato jer je ono što sam ja sama otkivala bilo O-DLI-ČNO! Bilo bi mi žao da propustite taj osjećaj. Atmosfera koju Jelena Hrvoj gradi sa svakom stranicom je sve bolja i bolja, bez obzira koliko puta prestajali čitati knjigu zbog ostalih obaveza, vraća vam se ona lagana jeza u želudac kao da niste ni prekinuli kada ju ponovno uzmete u ruke.
Vuče vas priča o tri dvanaestogodišnjakinje posebnog imena i još posebnije osobnosti. Kako ubijaju dosadu, što ih raduje u životu i zašto su drugačije od drugih, doznajemo pričom pričanom u prošlosti, ali i sagledavanjem stvari u sadašnjosti.
„Ja vas uvjeravam da osobe koje zadiru u tuđe živote i osuđuju ih nemaju nikakvo pravo na to ako i same hodaju rubom društveno neprihvatljivog.“
Lijepo je upakiran svaki segment koji se u romanu otvara, s krajem koji sve još bolje zatvara. Nema ovdje zaostalih upitnika nakon čitanja. Sve što nam je Jelena Hrvoj odlučila predstaviti, napravila je to baš onako kako treba, od početka do kraja.
Imala sam na umu da je knjiga napisana prije pet godina i s užitkom sam i ponosom čitala svaku rečenicu. Kako li tek onda Jelena sada piše, kada je ovo ovako dobro? Morat ću što prije posegnuti za još kojim njezinim naslovom.
Možda bih mogla najnoviju knjigu, zbirku priča „Lisina kora“ uzeti, pa čitati laganini priču po priču. Upravo je u pretprodaji nastavak Dedivinacije - Nacija psihoze, Dedivinacija – Monokromija, što je znak da ona neumorno radi, očito, ono što voli.
Njezina izdavačka kuća Naklada Cranium je još jedan projekt s kojim je hrabro krenula i držim joj fige u budućnosti, kako u pisanju, šefovanju, tako i slikanju, blogodakanju i svemu ostalome što ju raduje.
„Umjetnost je mijenjala svijet od čovjekova postanka, a tako će i ostati.“
Ocjena: 9/10
Add comment
Comments