Recenzija knjige: Mi. Žene.

Mi. Žene. - Riznica istinitih priča 100 žena današnjeg vremena, 100 živućih inspiracija. Ovo je jedna savršena rečenica koja sažima ovu divnu zbirku duša na papiru. 100 različitih priča, 100 priča koje bude nadu, ljubav, tolerantnost, upornost i želju za boljim sutra. Bespretenciozni uzori koji nam daju svoje istinsko "ja" na dlanu, kako bismo od njih učili.

Ono što je Nataša Jukić napravila u ovoj knjizi ostavilo me bez teksta. Rijetko mi se to dešava. Oni koji me znaju shvatit će da se ovdje onda krije nešto stvarno nevjerojatno. I imat će pravo! Kada sam zaklopila zadnju stranicu knjige sa suzom u očima, ali punog srca, stala sam i zamislila se. Kako ću ja uspjeti iznijeti ono što osjećam o ovom tekstu? Kako ću uspjeti riječima dočarati o čemu ona govori, a da ne bude patetično i mlako? Teško. Ipak, teško ne znači i nemoguće. Zato ću pokušati dati sve od sebe kako bih vas potaknula da i vi posegnete za ovom posebnom knjigom.

Ima jedna riječ koja mi je draga i mislim da bi se moj utisak o ovoj zbirci mogao sažeti na taj način - "divnoća". Jednostavno, lirski, otvoreno i s puno ljubavi spisateljica je uspjela u vrlo kratkim crtama približiti nam svakodnevne žene. Neke od njih sam imala prilike upoznati osobno, za neke sam samo čula, a za ostale će se sigurno doznati jer njihovo "ja" je to zaslužilo. Ova knjiga je za to dobar put. Priče su nadopunjene i ponekom pjesmom spisateljice koje sam doživjela kao njezin osobni doprinos. Ona je sebe dala na taj način, ona je 101. žena u svojoj knjizi.

Čitkajući, listajući, uživajući, zbirka me podsjetila na dvije knjige za nešto mlađe uzraste koje otvoreno vole i odrasli. "Priče za laku noć za mlade buntovnice" i "Priče o neustrašivim hrvatskim ženama" sada su dobile stariju sestru koju će djevojčice čitati kada postanu djevojke i uz nju biti sigurnije u sebe, kao što su i uz navedene dvije. Moje nećakinje su za Božić dobile oba naslova kao dar za pod bor, a za koju godinu, kada još malo odrastu, "Mi. Žene." će se naći na istom mjestu. Želim ovdje podsjetiti i na zbirku "Nismo same" koju je priredila Ivana Kalogjera. Ta knjiga bi mogla biti majka ili baka ostalim zbirkama u kojima žene progovaraju o svojim osobnim situacijama, kao i o bliskim osobama, u borbi s rakom. Teška je ovdje poveznica između priča, ali čitajući vidimo da ih u biti veže samo pozitiva, ljubav, zahvalnost, volja za životom i boljim sutra.

Knjiga "Mi. Žene." koja je savršena u raznim segmentima kao dar će biti dovoljna sama za sebe. Sretni i ispunjeni bit će svi - i onaj koji daruje i onaj koji prima. Svaka životna priča je svoja i kao takva savršena. Ponekad mi je nedostajalo još teksta kako bih još više i dublje doprla do srži svake pojedinke. Hvala im što postoje, hvala Nataši Jukić što ih je sve objedinila u zbirku i hvala Nakladi Fragment što je ovaj poduhvat prepoznala. Puno sam bilježila dok sam čitala, puno životnih puteva me podsjetilo na mene i moje bližnje. "Od Andreje se toliko toga može naučiti. Ostati vjerna sebi kad se sve naoko ruši, živjeti kroz ljubav u svemu što dotakne. Uvijek biti dom svojoj djeci, utočište suprugu, oslonac prijateljima. A sve to vrijeme rasti dok narasteš do sebe dovoljna. - Andreja Hotko Pavić"

Kako bi moja nona rekla, „u ovo ludo vreme“ ovakvi tekstovi su svjetlo na kraju tunela, duga poslije kiše, poljubac na ranu. Da biste i sami doživjeli ono što pokušavam objasniti riječima, najbolje bi bilo da pročitate. Tako je! To je ono što želim poručiti. Čitajte i uživajte u stvarnim, „običnim“ ženama, kao što ste i vi same. Svaka od nas je dio knjige pa bih čitanje preporučila i svim našim „boljim“ polovicama, našim dragim muškarcima (očevima, braći, muževima, sinovima, susjedima, prijateljima). Zbirka će pomoći bolje razumjeti sve žene.