Recenzija knjige: Kako otkriti toplu vodu

U ovoj priči upoznajemo četrnaestogodišnjeg dječaka koji nam priča o sebi, svojim roditeljima, prijateljima, simpatiji, a najviše od svega se u biti žali na silnu „prisilnu“ količinu matematike u svojem životu. Isaacov otac je matematičar i sve mu je u životu jasno baš zato jer se sve može izračunati, dok mu je mama dizajnerica u jednoj svojoj svemirsko-alternativnoj realnosti. Svatko se na svoj način najčešće smiri i ohrabri „hvatajući“ se za svoja uvjerenja koja im stvaraju temelje sigurnosti.

Ocu odrastanje u ratnom Sarajevu nije bilo med i mlijeko, ali je spas pronašao u stabilnosti matematike i od vremena školovanja mu je to bila slamka spasa. Isto želi prenijeti svome sinu pa ga postavi kao glavnoga voditelja svojeg uspješnog aquaparka, kako bi i sam razumio i povezao sigurnost koju matematika i izračuni nude. Hoće li uspjeti? Što će Isaac naučiti u cijeloj novonastaloj situaciji? Odgovore pronađite između ovih lijepih korica romana za mlade, ali i za one malo starije!

Kada se zasitite teških romana, trilera, krimića, drami i sličnih žanrova, posegnite za ovom duhovitom, simpatičnom, originalnom i pozitivnom pričom kako biste si vratili balans osjećaja zadovoljstva. Ja sam se jako lijepo zabavila čitajući Isaacove dogodovštine. „Kad ti život da Pitagorin teorem, ti od njega napravi jedan tortilla chips. Tako se ja nekako nosim sa svim tim matematičkim situacijama u mom životu.“ On je jedan genijalac koji se na svoj individualan način non stop propitkuje oko životnih tema, koje naravno nisu crno-bijele. Interesantno je pratiti ga u tom njegovom zbrčkanom svijetu.

No, nije ovo samo duhovito štivo, a ne, ne! Ovdje se govori o međuljudskim odnosima, budućnosti, različitosti, ljubavi, rastu... Puno se i razmišlja: „Možda krivo mislim, ali tako mislim. Ne mogu misliti nešto što ne mislim. A ni ne misliti ako nešto mislim. Pa zar nije tako?“ no pozitivno je što se uvijek dođe do odgovarajućeg zaključka. Teme koje se protežu romanom će biti odlične za razgovor i diskusiju s mladima jer odrastanje je svima teško, često nerazumljivo, zbunjujuće, a nosi osobnu odgovornost za ono što ćemo postati.

Cijenimo različitost, podržavajmo individualnost, vježbajmo prihvaćanje onoga što ne razumijemo pa ćemo s vremenom razumjeti, što je i bit svega. Volimo, poštujmo, krećimo u startu pozitivno pa se onda prilagodimo. Radimo što volimo, čitajmo, gledajmo, slušajmo ono što nas raduje i interesira bez obzira je li ili nije predodređeno za naše godine. Jer, iskreno, rečenica „u skladu s godinama...“, što to točno znači? Po meni, baš ništa! I u to ime sam i poželjela čitati baš ovu knjigu.