Autor: Ivana Rogar
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2020.
Recenziju napisala: Ivana
Prije dijeljenja dojmova, morala sam se informirati, jer znala sam da je nešto neopisivo dobro u ovoj knjizi, ali sam ipak osjećala neku nepotpunost. Da se jednostavnije i izravnije izrazim, nisam je (u potpunosti) razumjela. Sjetila sam se tako svojih studijskih godina i čitanja najvažnijih djela svjetske i hrvatske književnosti. Ono što je svima zajedničko je da ih je u svojoj slojevitosti nemoguće – u potpunosti – razumjeti bez naknadnog tumačenja, raspravljanja, i učenja. Ne želim omalovažiti noviju književnost, nipošto! Smatram da ima pregršt kvalitetnih djela. No „Grad, pepeo“ se tako očigledno gura tamo kod Becketta, ili Kafke, i samo čitanje jednostavno mi nije bilo dovoljno da bih mogla stvoriti kakvu nego potpunu sliku. No to ne znači da vama neće biti.
Krenut ću s onim što sam ja uspjela saznati čitajući knjigu. Nekoliko ogoljenih likova žive u isto takvoj okolini, u neimenovanom gradu i neodređenom vremenu. Radnja je toliko oskudna da je jasno da fokus nije na njoj. Važna je poveznica stanja likova unutar sebe i prostora oronule kuće s ništavilom i pustoši vanjskog svijeta. U prvi mah situacija u kojoj su se likovi našli, a o kojoj apsolutno ništa ne govore, podsjeća na proljeće 2020., jer iz kuće izlaze samo ako moraju nabaviti namirnice. No isto tako, vrlo nam brzo postaje jasno da je poveznica sasvim slučajna i da ozbiljna poveznica s pandemijom ne postoji.
"Čovjek bi se začudio koliko mu predmeta zaista nije potrebno, nego ih nabavlja iz dosade, iz potrebe da ne bude u kući sam sa sobom i obitelji, da stvara dojam stalne promjene. Svijet se skupio u sebe u ovih nekoliko godina, ali se i proširio. Više nisi imao kamo otići osim u vlastiti zahod, a opet, vani su bile tisuće praznih ulica koje su odjednom postale slobodne, fantazija introverta, žudnja mizantropa. Urbana pustinja od nekoliko desetaka kilometara u promjeru. Beton, asfalt, cigla, kamen i sasušen bršljan na njima. Tek poneki živi stvor. Valjda bi bilo logično da osjećam tjeskobu ili strah, ali ništa me od toga nije obuzimalo. Samo dosada. I gađenje. Nezadovoljstvo svijetom. Nije mi se sviđao."
Nije ostvarena samo izolacija s vanjskim svijetom, nego i unutar kuće. Kuća u kojoj likovi žive teško se može nazvati kućom. U jednu ruku sve skupa izgleda nadrealno, u drugu je ruku duhovito. Hodnici kroz koje se prolazi satima najistaknutiji su detalj ovog grotesknog kućnog okruženja, ali ujedno i simbol prostorne sputanosti i naglasak mjesta (i vremena) agonije.
"Borba s hodnicima zaista je najgori dio dana, ne znam u kojem je trenutku stan izmakao kontroli i pretvorio se u crnu rupu. Svakodnevno, s više ili manje uspjeha, idem iz sobe u kuhinju i natrag, a tijekom puta, koji katkada potraje i više sati, barem se jednom spotaknem o vlastitu nogu i padnem. Ili se sudarim sa zidom pa pratilac stane zapomagati ili me psovati, svejedno jer oboje zvuči jednako."
"Kako idemo kroz tekst, grimase ne jenjavaju. Djelomično mrštenje lica s pokojim osmijehom koji se javlja s razlogom ali bez velike sigurnosti. I dalje nam nije jasno do koje nam je granice smiješno što se događa, a od koje počinje biti mučno. Isto tako, i dalje ne znamo tko pripovijeda, a još manje gdje, kada, i naravno, zašto. Što se to događa što je pokosilo cijeli svijet i svelo pojedinačne živote na postepeno srozavanje?"
I sad dolazimo do teške dileme nad kojom sam ja kao pravi neodlučni pojedinac danima dubila. Stvar je da „to“ što je uzrok svih događaja možete bez puno muke pronaći u bilo kojem intervjuu s autoricom o ovom romanu. I iako mislim da ne bi bio spojler da kažem što je „to“, odlučila sam ipak ne reći, i priuštiti vam čitanje bez znanja, i prepustiti vam da vidite hoćete li sami shvatiti o čemu se radi. S te je strane roman u jednoj drukčijoj dimenziji trilerski, jer cijelo vrijeme pokušavate odgonetnuti što se to vani izdogađalo.
Ono što mogu podijeliti s vama a što sam otkrila u bespućima Googlea jest to da je autorica htjela pisati o nečemu a da to nijednom ne imenuje. Pisati o nečemu a da se to ne spomene – bome, kapa dolje za ideju i hrabrost. Indirektno, suptilno, bez upiranja prstom, ipak govori o „tome“. Žao mi je, iskreno to kažem, da nisam to i sama shvatila. Možda je nesretna slučajnost da je knjiga izašla u vrijeme korone umanjila moju sposobnost razmišljanja dalje od toga. Iako pažljivi čitatelj na radost autorice može shvatiti da događaji nemaju nikakve izvore u pandemiji, ipak smo valjda podsvjesno programirani da razmišljamo u okviru aktualnih događaja.
O drugoj liniji romana, točnije o četiri poglavlja, također neću puno pričati, samo ću reći dvije stvari: prvo, ipak mi je laknulo kad sam vidjela da su i neki drugi bili zbunjeni „lekcijama iz povijesti“, a drugo, one nisu tu da bi nas zbunile. He-he.
Cijela je zapravo priča alegorija, a samostalno ili uz pomoć saznanja o čemu se cijelo vrijeme radilo neće izbrisati dojam. Jer bih se ipak usudila reći da neimenovanje određene pojave koja je uzrokom ovakvog stanja imalo u osnovi i univerzalnost. Naglasak je na stanju nemira u vlastitim i vanjskim ratovima, koji se nikad ne događaju izolirano od društva i vremena u kojem živimo. Pasivnost, netrpeljivost, čangrizavost, mračni predjeli mašte i iskrivljena stvarnost – sve to možemo pronaći unutar vješto ispisanih sto stranica. Sadašnjost je, kao što je bila prošlost, i kao što će biti budućnost, kaotična, nikad u potpunosti sigurna, uvijek spremna okrenuti se protiv nas, poljuljati nas iz temelja, postati nam prijetnja i izvor nesigurnosti.
Ivana Rogar piše jako, jako dobro. Jednom je isto rekla da bi voljela pisati kao Beckett, „kroz tišinu i banalno govoriti o bijedi čovjekova stanja“. Neću pogriješiti ako kažem da joj je to itekako uspjelo. Becketta i Kafku sam i poviše spomenula, ali upravo s razlogom jer se književni uzori uvijek osjete u vlastitom stilu. No treba to znati, pronaći vlastiti izričaj imajući na umu svjetske književne magove. Ovo nije lako štivo. Izazovno je, tjera na angažman i razmišljanje, minimalno je a veliko, paradoksalno i značajno. Ovakvih sposobnih i iznimnih glasova treba nam što više.
Add comment
Comments