Autor: Vlatka Planina
Izdavač: Naklada Bošković, 2020.
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
U k(o)roničnom nedostatku poezije ili našem izboru da istu najčešće preskočimo, nova zbirka pjesama Vlatke Planine više je nego dobro došla. Svašta se može pronaći u ovoj knjižici – novih pjesama, pjesama na engleskom jeziku i podsjetnika na mladenaštvo iz razdoblja 2000.-2005. godine.
Ovo je deseti književni uradak mlade autorice i peta zbirka pjesama kojom se slavi, iznad svega, LJUBAV. Ta emocija lajtmotiv je gotovo svega čega se Vlatka dotakne, a što nas od toga može bolje pokrenuti i nadahnuti? Vjerujem da znamo odgovor na to pitanje. Ljubav prema čovjeku, gradu, tramvajima ili prirodi snažna je i na trenutke nedokučiva poput drveta sekvoje, čije grane “mogu dotaknuti nebo”. Stoga je to i “glavna” pjesma ove zbirke, iako ni druge nisu manje važne niti manje zanimljive. U tom je stilu i izgled naslovnice kao i unutrašnjost korica.
Ako ste se, pak, nekad zapitali zašto je Vlatka postala spisateljica, objasnit će vam to u pjesmama “Sanjala” i “Kružnice”.
“I što sam starija
To više shvaćam
Da ljudi ne postaju
Piscima
Već da se
Pisanje dogodi
Ljudima
Kao neka
Pehistička
Elementarna
Nepogoda
Onda kada ne znaju
Prestati
Voljeti”
“Jednom sam
Na primjer
Od straha da te
Spontano
Ne zagrlim
Napisala knjigu”
A voli Vlatka i svoj grad i jesen, što će fino opisati u pjesmama “Moj grad nosi tvoje ime” i “Jesen može doći”.
“Moj grad nosi tvoje ime,
A duboko u svome srcu nosim ga i ja
I čeznem za njim,
I uzdišem
Dok ispisujem njegova slova
Na hladno prozorsko staklo
Gradskog tramvaja.”
“Neka dođe jesen,
Nek sazrije srce,
Ko kupine slatki
Nek bude joj smijeh…”
Zna Vlatka jako lijepo pisati i na engleskom jeziku te isto tako pokazati željenu emociju (iako su mi draže i snažnije opisane one na materinjem jeziku).
“How pure the silence enclosing
How lonesome the late city nights
With the murmurous chant
Of the slow moving trams…“
Ovo i još puno toga čeka vas ako zavirite u ovu prekrasnu knjižicu.
Najteže mi je pisati osvrte kad je u pitanju poezija – jednostavno poželim citirati sve, kako bih vam prenijela svoje oduševljenje. Zato ću se zaustaviti uz nekoliko meni najdražih stihova, iz pjesme „Misli“:
„Moje su misli kao ptice:
Imaju taj neki unutarnji
Kompas i uvijek,
U svakome koraku mogu
Pronaći sjever.“
Autoričina je poezija tako jednostavna, a tako snažna i nabijena emocijama. Iza svakog stiha skrivena je potreba za oslobađanjem, a to je moguće samo ako iskreno osjećaš. Nema tu laži, to je teško izmisliti ako nisi „unutra“. Zato posegnite za ovim malim draguljem koji će definitivno, bar na trenutak, obasjati i vaše srce.
Add comment
Comments