Recenzija knjige: Špalir za raj

Kada sam čula da spisateljica piše novi roman i to krimić, bila sam baš uzbuđena! Njezin prvijenac, garažni roman „Rock strana bajke“, mi se svidio sa svim svojim temama, idejama, likovima, a posebno predstavljanjem uživo u mom gradu. Bila je to večer za pamćenje! Marijana se pokazala točno onakva kakva jest: jednostavna, brbljava i sa sličnim smislom za humor kao što je moj. Morale smo kliknuti! I još kada smo uz pivce i ćakulu pretresle sve što se pretresti dalo, priznajem da subjektivno gledam kako na nju, tako i na njezina djela.

Subjektivno znači da ću iskreno reći svoje mišljenje, s osmijehom na licu, ali i navesti sve dobre i loše utiske, gdje će oni loši biti mrvu zatomljeni. Imam na to pravo, stvarno mi se to ne dešava često, a i Marijana to zaslužuje. Ovdje ću manje cjepidlačiti jer stvarno nemam puno za reći o romanu, a da ostanem u okviru neotkrivanja priče više nego bi trebalo. Ne volim „spojlanje“ pa ga onda i ja izbjegavam u širokom luku.

Ukratko na koricama knjige piše slijedeće: „Tijelo ravnatelja muzeja Viktora Deda pronađeno je u muzejskom bunaru pod nerazjašnjenim okolnostima. Nakon prvotnog očevida, policija ne zna radi li se o nesretnom slučaju ili ubojstvu. Kako bi se čim prije riješio slučaj, istraga je dodijeljena mladoj i perspektivnoj inspektorici Orli Ognjenović kojoj je ovo prvi samostalni slučaj.“ I da, imamo šest svjedoka koji su uz preminulog bili tog dana. Tko je i zašto, te je li uopće kriv za Dedovu smrt, morat ćete sami doznati!

Ok, reći ću da se nećete razočarati kada zaklopite knjigu, to smijem otkriti. Mene je zateklo jer nisam očekivala takav rasplet, te onda i ugodno sve skupa iznenadilo.

Ovaj put imamo punk krimić kojemu su poglavlja nazvana prema stihovima bjelovarskog benda „Petar Punk“, jer kako već znamo, ne može Marijana bez glazbe. Oni koji su čitali njezin prvi roman sjetit će se da su sva poglavlja „Bajke“ nazvana prema pjesmama rock žanra različitih izvođača. Fora ideja, i jedna i druga! Kao što je fora bio i način na koji nas je vodila kroz cijelu priču otkrivanja detalja. Malo me stil pripovijedanja na momente podsjetio na onaj Agathe Christie, što se kasnije pokazalo da mi se utisak slaže s onim poštovanog Gorana Tribusona.

Likovi su lijepo razrađeni, pogotovo oni koji su ključni te lijepo zajedno uokvireni i objašnjeni korak po korak kao da koračamo uz njih. Glavna protagonistica je mlada žena prikazana na taj način, bez nekih pretjerivanja i napuhavanja. „Bilo joj je lakše jer je shvaćala da ima još ljudi koji su slomljeni kao ona.“ Stilski vrlo jednostavno, kratkim i jasnim rečenicama upoznajemo nju, ali i sve njoj bitne likove, listajući stranice željno iščekujući nove tragove i detalje.

Sada kada malo bolje pogledam, možda stvarno tražim dlaku u jajetu, jer ni prvi, a ni ovaj roman nisam ocijenila s čistom desetkom. Devetke su tu jer mi stilski nedostaje malo bogatijih opisa i konverzacija. Ne tražim ništa posebno jer sam svjesna žanra koji čitam, samo bih ja više uživala u ipak mrvu bogatijim rečenicama. No, to sam samo ja. Subjektivno gledano, želim da meni nečiji roman bude više po guštu. A jesam ja sama sebi kraljica! :P Ha ha ha!