Recenzija knjige: Gdje je nestao Kir

„Ja samo mislim da je bolje razgovarati deset godina, nego ratovati jedan dan.“

Poznatom i nagrađivanom splitskom glumcu i scenaristu Elvisu Bošnjaku roman „Gdje je nestao Kir“ prvo je prozno djelo. Jasnoća, sažetost, fokusiranje na bitno i gotovo filmične scene točno se osjete te upravo i odgovaraju njegovom primarnom zanimanju koje je vješto stopio u važan prozni tekst.

Roman je fiktivan, ali baziran na istinitom događaju, na nikad odstranutoj mrlji hrvatske (ratne) povijesti. Prije trideset godina, u Osijeku je iz zasjede ubijen nekadašnji načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir. Tog dana je zajedno s kolegama Goranom Zobundžijom, Milanom Kneževićem i Mirkom Tubićem krenuo na pregovore sa Srbima.

Josip Kir bio je čovjek koji je uvijek vjerovao u mir i stalno naglašavao besmisao rata. No strašna stvar je bila ta da ga nisu ubili protivnici. U vozilo u kojem su se njih četvorica vozila pucao je ni više ni manje nego hrvatski policajac, koji je Kiru bio podređen, kojeg je upravo Kir zadužio i vjerovao. Zasjeda je bila pomno isplanirana, a od njih četvorice, preživio je samo Tubić. Ono što je do današnjeg dana ostala enigma je činjenica da je Gudelj bio samo izvršitelj ubojstva. O onome tko ga je naručio, i dalje se ništa ne zna…

„Na kraju ćemo pobijediti, jer goloruki uvijek pobjede. Ali ako dopustimo da nas vode najgori među nama, ako dopustimo da nas uvedu u rat, jer oni bez tog rata ne mogu imati svoju državu, jer im taj rat treba da bi opravdali tu državu, jer hrvatska država po njima može nastati samo na toj krvavoj pobjedi, onda ću ja biti poražen. A ja iz ovog rata neću izaći poražen. Reći ćeš mi da se ovdje ne radi o meni, o jednom čovjeku? Baš se radi o meni, i o tebi, i o tvome djetetu, i o tvojoj ženi, i o svima nama. Da, radi se i o meni i o svima nama do kraja naših života, i preko naših života, čak i preko života naše djece. Kad ovo završi, želim znati da smo napravili sve da tog rata ne bude, i da ga je moralo biti jer druga strana tako hoće i mi nemamo izbora. Moramo pobjediti, moramo ih poraziti, ne zato što moramo poraziti njih, već zato što moramo poraziti zlo koje im se otelo. Ali ne želim da se nama otme naše zlo, ne želim da nas to zlo vodi. Želim poraziti naše zlo, želim ga zgaziti nogama. Naše zlo strašnije je od njihova. Znaš zašto? Zato što je naše.”