Recenzija knjige: Moja dota

“Dota” – (tal. la dote: miraz)

Dakle, pokušamo li ovu talijansku riječ prevesti na “naš” jezik, najprije ju moramo svesti na turcizam tj. od miraza doći do jednostavnog nasljeđa (novca, zemlje ili drugih materijalnih dobara) koje žena udajom donosi u svoju novu obitelj.

Bez obzira na to radi li se o zakonskom nasljeđu ili običaju, ja se sjećam svoje majke koja je godinama pripremala moju “dotu” (posteljinu, ručnike, tave, lonce i tanjure…) jer najvažnije je, prije svega, imati na čemu spavati i kuhati.

A mi u ovoj priči pratimo malu Splićanku Nelu koja ljetne praznike provodi kod bake u Veloj Luci. Autorica će reći da, iako pripovijeda u prvom licu jednine, događaji o kojima piše nisu potpuni odraz njene prošlosti. Iako nam je fino servirano jedno pravo “žensko pismo”, podsjetit ćemo se kako tih davnih ’80.-ih nije bilo “popularno” biti žena. U manjim sredinama još i manje.

Baka je toliko snažan lik da svi ostali, pored nje, postaju neminovno sporedni i manje zamjetljivi. Međutim, uvijek će se povući i pokleknuti pred sinom, koji je nakon očeve smrti preuzeo ulogu patera familiasa. Njegova je riječ i prva i zadnja, a batine kojima će “počastiti” Nelu postaju neizostavni scenarij. Baka će tada biti tu samo da ublaži bol, riječima ili pomadama.

Barba (brat Nelinog oca) je jedini muški lik kojeg pratimo, kako bi unio malo pomutnje u emotivnu vezu između bake i unuke. Nelin otac jedva da se spominje i to, također, u negativnom smislu.

“Mladost je došla po moju dušu bahato, nije kucala ni pitala je li slobodno. Samo sam jedan dan postala nova, drugačija. Izdužila sam se, smirila. Prestala sam gristi ješku kad mi je barba baci, samo da nakon toga može vikati na mene. Nije me više briga što priča, i on mi je postao smiješan. Prkos nije nestao, samo sam ga spremila na sigurno mjesto.”

Uz super-baku (koja je štedljiva, radišna, koja brine o kućanstvu i služi svoga sina, usput obrađujući polje) dobili smo pravu priču o odrastanju jedne djevojčice, počevši od njene sedme godine. Nelica je tada u potpunosti poslušno dijete, prepuno strahopoštovanja prema barbi koji se ne zna izraziti drugačije nego grubošću. Kako odrasta, Nela postaje ogorčena, neprilagođena i buntovna. Njeni osjećaji graniče s mržnjom – prema vršnjacima s kojima se ne može mjeriti, majci koja ju svakog ljeta poput prtljage isporučuje baki na otok, barbi od kojeg se naučila sklanjati kako ne bi izazvala vraga. 

Bakine priče i sjećanja, bez obzira na to jesu li sretna ili ne, isprat će svu gorčinu odrastanja.

“Letu danci kao sanci, a godišća kao ništa, govori baba svaki put kada završi neku svoju priču. Nakon toga se više nema što za reći. Ostanu samo kore misli koje se suše na jakom popodnevnom suncu.”

Čitajući ovu kratku knjigu (samo joj je 170 stranica), vrlo često bih odlutala u svoje djetinjstvo, svojoj baki u Dalmatinsku zagoru. Odlasci u vinograd ili branje sočnih pamidora u vrtu neprocjenjivo su blago koje nosim cijeli život. Ali imala sam i strogog dida s vlastitim pravilima. I jao si ga tebi (zapravo baki) ako ručak nije postavljen na stolu kad zazvoni podne na crkvi svetog Ante.

Sjećanja je bilo bezbroj tako da više nisam znala gdje prestaje Nela, a počinjem Ja. Ne znam je li autorici bila namjera da probudi naše zaspale emocije prema bakama i djedovima, a kod mene se to događalo sa svakom novom rečenicom. Nela više ne bi bila važna, ostala bi u nekoj paralelnoj dimenziji, čekajući da se ja “probudim” i nastavim dalje.

Što se stila pisanja tiče, drago mi je da je upotrijebljen otočki dijalekt. Nisam imala problema s “prevođenjem” pojedinih izraza, jedino što me možda zasmetalo je kombiniranje dijalekta s književnim jezikom; draže bi mi bilo da se autorica odlučila za jedno od to dvoje u pojedinim rečenicama.  

“Par metara dalje je velika kuća na tri kata. U njoj još niko ne živi, tek je grade, stavljaju fino izbrušeni kamen na fasadu. Baba mi kaže da je to nova kuća poznatog pjevača koji je proslavio Luku. Za njega zna cila Jugoslavija.”

Za vrijeme čitanja se u mojoj glavi, u pravilu, vrti neka pjesma. U ovom slučaju nije bilo teško prizvati jednu od mnogobrojnih, velikog pjevača iz gornjeg citata, kojeg nije potrebno poimence spominjati.