Recenzija knjige: Smrtni grijesi feminizma: Ogled o mudologiji

Kada je 1982. godine napisala esej „Sezona silovanja“ za časopis „Danas“ nije sve ostalo samo na šokantno istinitom tekstu: „Nekoliko godina nakon eseja Slavenke Drakulić, SOS telefonske linije pokrenute su u Zagrebu (1988.), Ljubljani (1989.) i Beogradu (1990.).“ Pokrenulo se nešto oko ženske bitnosti, a danas gledajući rekla bih da smo i to unazadili. Pomicala je granice od kada je krenula s pisanjem i ide joj takva vrsta stvaralaštva od ruke i dan danas. Hvala joj na tome!

Genijalni tekstovi stari 40-ak godina ne bi mi po vremenskom razdoblju bili toliko interesantni da i danas nisu jednako aktualni! Onda se vodila borba oko istih stvari oko kojih se i danas, rekla bih još i žustrije, lome koplja. Koliko je to tužno, ja ne pronalazim riječi za opisati. Tada se mislilo da je napredak očit i da se ide u smjeru povoljnim po ženskom statusu u društvu. Možda je i bilo. Ali evo nas 40-ak godina kasnije s parolama „Hod za miješanje u tuđi život“ i slične „šetnje“. Ovdje sada više ne stoje muškarci, u prvim redovima su žene koje žele ženama uskratiti mogućnost odabira kada se radi o njihovom tijelu.

U prošlosti su to bili muškarci, vladao je patrijarhat i tako se tada živjelo. Tada je ženin život bio u rukama nekog drugog. Tada! Tužno je što sada to isto žena radi ženi. Gdje je tu zapelo, što se tu i kada točno desilo, kako se izgubio kompas, ne znam; ali da je frustrirajuće, je! Zar stvarno idemo prema tome da se pita gdje si bio, ne više `91, nego ´41? Zar je cilj vraćati se u prošlost i poništiti sav trud i društveni napredak? Ponekad imam osjećaj da se vraćamo u stari vijek.

Ono što je onda Drakulić pisala, divno je, duhovito, pametno i u sridu, kao što piše i danas. Žao mi je da se njezin trud tada nije više isplatio, da se njezina žrtva nije pokazala kao način/smjer prema nekom većem, boljem životu, kako žena, tako i njihovih obitelji i okruženja. Ne tako stari tekstovi (bez obzira kada su pisani) super su ovako na jednom mjestu pa ih se može čitkati kada nam se ne da prolaziti kroz cijele romane.

Ovdje nam spisateljica u jednom članku od par stranica kaže i više nego poneki pisac u cijelom svom romanu. Uvijek ju je lijepo čitati, o čemu god da piše. Mene je dobila sa svojim romanom „Optužena“ i nakon toga sam pročitala svaki njezin uradak. Čitala bih da napiše i sada već bespotrebni telefonski imenik.