Autor: Marijana Dragičević
Izdavač: Društvo umjetnika mladih alternativaca, 2022.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Prvi sam put drugi dio Marejevih pustolovina čitala u doba Riječkog karnevala, na njegovu 40. obljetnicu (2022. godine). Tada roman još nije bio službeno izašao, ali ja sam uživala u priči u pravo vrijeme.
Riječki karneval treći je po veličini u svijetu i prvi pisani podaci o njemu datiraju s kraja 15. stoljeća. Rijedak je spoj različitih karnevalskih venecijskih, austrijskih, mediteranskih i srednjoeuropskih tradicija. Danas je karneval, koji je 1982. godine pokrenula Turistička zajednica grada Rijeke, postao tradicija i najvažniji je događaj u gradu.
E i treći je najveći na svijetu, iza Brazila i Venecije! Ok, znam da ovo nema veze s pričom, ali morala sam se osvrnuti na ono posebno u mome gradu, već kada ima poveznice s romanom o kojem je ovdje riječ. :D
Malo odugovlačim jer ovo pišem tek nakon trećeg čitanja i strpljivo čekam da se misli poslože i izađu dovoljno dobre kako bih uspjela dočarati oduševljenje pročitanim. Svašta bi čovjek pomislio, ali inspiraciju i želju da pokušam predočiti roman tekstom na najbolji način ne mogu natjerati. Nisam sigurna ni da će osvrt sada biti dovoljno poticajan, ali ocjena na kraju puno govori. A i teško mi je pisati o drugom dijelu, a da ne napišem previše ako netko nije pročitao prvi dio. Ono što mogu reći jest da nam je genijalna ekipa i dalje tu, a dobili smo i neke nove sporedne likove koji se odmah zavole.
Neke promjene su se desile, neke nove zavrzlame je potrebno odvezati i sa svime ćete biti zadovoljni, kao što ste bili (ili ćete biti) i s prvim dijelom. To da Marej s guštom jede bakinu blitvu s krumpirom mi je u knjizi nekako jedini nestvarni dio, ali razumijem poantu i nadam se da će upaliti i da će čitači, okorjeli mrzitelji iste, posegnuti za njom kada im se ubuduće nađe na tanjuru.
Čitajući uvijek zamišljam kako sam uz likove, pogotovo ako se radi o nekoj dječjoj knjizi. Ako smo u sobi evo mene sjedim na krevetu, ako smo u školi okrećem se prema klupi iza da vidim što Marej i Erik (da, da, Marijana je s Marejem u klupu smjestila moje kumče! – slučajno ili ne, nije bitno) rade, ako smo kod djeda sjedim s njima i upijam svaku riječ (jako sam voljela nonićevo društvo), ako je frka u frci sam i sama! I nekako me to sve skupa navelo da se sjetim Smogovaca.
„Prijatelji jedni drugima ne lažu. To je pravilo broj jedan.“
Ideja da se Marej napravi kao serija, u tri sezone, gdje će svaki dio biti odrađen u šest epizoda mi je bilo otkriće za koji sam sigurna kako bi jako dobro prošao kod djece. Pa kako i ne bi?
Dječak završi u Jezogradu kroz ladicu koja mu se nalazi ispod kreveta i upozna Uga, tvora koji govori, gdje obojica onda dijele s nama svoje avanture. Kad se ideja realizira, molim imati na umu čija je bila! :D
Nekako je u kvalitetnim serijalima standardno prvi dio zadužen za upoznavanje s likovima i cijelom avanturom, gdje onda nastavak kreće s više akcije, novim idejama, življe, s dodatnim sporednim likovima koji nas vode u neke druge dimenzije. Treći zakucava i ostaješ bez daha, otvorenih usta i znaš da će ti nedostajati svi i sve. Ovdje je tako s prva dva dijela, a nadam se da će treći biti baš kako sam navela (bez pritiska Marijana!)
Napeto je sve vezano uz Karneval od prve stranice i morala sam puno više koristiti vijuge kako bih znala gdje su svi trenutno, zašto i kamo idu. Sigurna sam da će tako biti i s populacijom kojoj je ova vrsta romana i namijenjena, s time da ne mora značiti da će im biti teže jer sam se ja morala više koncentrirati. Ne, ne... Ja sam jednostavno čitajući bila točno u onoj dobi za koju je roman predviđen.
A i tko ne bi htio imati prilike biti u gradu koji prodaje čarobni napitak u obliku čaja koji rješava sve naše probleme? „Čajejo koji je imao magična i blažena svojstva protiv glavobolje, kožnih problema, napetih mišića, bolova u uhu, slabe probave, slabokrvnosti, ubrzanog rada srca, slabovidnosti i mnogo svega drugoga.“ Znam da bi meni bio od velike pomoći! No, ništa nije onako kako se čini...
Volim odnose između likova, volim njihova prijateljstva, međusobnu podršku i zadirkivanje. Volim to što nisu savršeni, što isto priznaju, ali i rade na tome bez obzira na strah i neočekivane rezultate. „Svatko se nečega boji. Ne postoji osoba bez straha.“ Svoji su i kao takvi savršeno nesavršeni.
Ilustracije ponovno perfektno prate cijelu priču i moram i ovaj put spomenuti majstora iza tog vizualnog dijela. Zoran Tokić je u nastavku samo nastavio tamo gdje je s prvim dijelom krenuo i čisto sumnjam da je moglo bolje.
Ono što želim reći jest to da dok se knjige čitaju vrlo su žive, realne, a opet jednostavne i jasne i ni malo dosadne. Čarobne su, a vrlo svakodnevne, pametne, zabavne i za sve uzraste! Znate da volim kako Marijana piše i navela sam da mi je „Marej u Jezogradu“ njezino najsavršenije ostvarenje, sada nadodajem da je nastavak „Marej na jezovitom karnevalu“ u istom rangu i željno iščekujem finale, treći dio gdje će se sve posložiti i gdje će priča (nažalost) morati završiti.
„Kako to obično biva, kada nešto očekuješ, vrijeme prolazi sporo kao kornjača preko ceste.“
Add comment
Comments