Autor: Iva Ribarić
Izdavač: Innamorata, 2023.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Jako je lijepo odjeknuo ovaj naslov u knjiškom svijetu koji pratim i za koji se nadam da sam (barem) mali dio. Radoznala sam po prirodi i sve nekako najradije sama provjerim. Super je kada se ta moja crta odrazi na ovakve neke stvari gdje mi glava nije na odstrelu, već upoznajem i prepoznajem nove svjetove tuđih pogleda.
„Bitno mi je danas. Sutra nikome ne bi trebalo biti bitno.“
Bend! Hm... Bend! Bend! Ok, ajde probaj vidjeti zašto je tome tako, zašto su ti uskličnici u điru, što ljude tjera na to... I, aha! Pa autorica je moja sugrađanka! I to mi se već čini kao dovoljno. :D Ne mislim za sebe da sam neki izraženi lokalpatriot, ali ovdje se pokazalo da jesam, onaj srčani jer sam iskreno htjela vidjeti što je smislila.
Mislim da nije samo do mog grada, mislim da je do domaćih autora koje ću stvarno rado podržati, objaviti, pročitati, pisati o njima, potaknuti na njihovo otkrivanje, bez obzira na moj subjektivni utisak nakon čitanja njihova djela. Jer, ruku na srce, tko sam ja da kažem je li nešto dobro ili nije?
„Mislim da nema benda koji na dva susjedna albuma zvuči isto. Bend je živi organizam. Kao i okolina u kojoj raste.“
Teška sam po pitanju ljubića zadnjih godina i izbjegavam ih, ali jako volim dobru ljubavnu priču. To mi najčešće bude divan dio u nekoj drami ako je dobro ispričan i nije centar cijelog romana. Ta neka topla pozadina kvalitetne ljubavi mi je draga i bila sam svjesna da će u romanu „Bend“ to ipak biti glavni dio, ali nije me pokolebalo. Radoznalost ovaj put nije ubila mačku.
Imala sam divne sreće i u suradnji s Inom, šefikom nakladničke kuće Innamorata koja je ponosni vlasnik Ivina prvijenca, uspjela pročitati knjigu prije prve promocije u Kastvu, gradiću blizu Rijeke. Znala sam da ću tamo ići kao podrška, bez obzira što ja pročitam pa onda i doživim u tom Bendu. Little did I know...
Došla sam sa svojim utiscima i bez obzira na njih dobila ekstra pozitivno nabrijanu atmosferu i postala groupie, automatski. Kako Ivin tako i njezina Benda, ali i ekipe koja je vodi na čelu s Innom Moore. Bez da kažem svoje subjektivno mišljenje o romanu, pozivam vas da i vi budete dio ove ekipe jer njihova energija gura naprijed bez obzira na svaki obzir, a to se ne može platiti, to se ima i dijeli bez razmišljanja samim postojanjem.
„Samo, i snovi se mijenjaju. Kao i mi. Kao i sve. Današnji san sutra lako postane jad, i obratno.“
Prvo što sam čitajući primjetila je bio stil. Rijetko ga se takvog, golog, čistog, jasnog, čak i prostog može pronaći dok u sebi skriva jako puno životno iskrenog, da sam se znala nasmijati prepoznajući sebe prije dvadesetak godina. Možda mi baš zato pretjerano „ozbiljne“ riječi nisu bile u skladu s ostatkom teksta: kahektičnoj, parezom, deklarativne, potemkijanski, monokromatske, taslačio i sl., gdje su mi remetile ritam i pitkost čitanja. Jer priznajem, morala sam zastati i promisliti o značenju istih. Sad mislim, možda je i ovdje samo do mene... :-/
Glavni lik romana je dvadesettrogodišnja Iris, spikerica 98.4 FM Radio Svida, pardon, FM AbsoluteRock Radija, vrsna znalka rock-glazbe koju je u nju utkao njezin otac umirovljeni rocker, sada vlasnik glazbenog studija. Od rođenja je udisala prašinu svega što je očev rock-bend iza sebe ostavljao i na taj način živjela i nastavila živjeti glazbu dušom i tijelom.
„Zapela sam u toj žabokrečini i godinama se, sretna i opčinjena, panirala mrvicama i plijesnima koje su padale s bina.“
Osim krvi i nešto alkohola, žilama joj je kolao rock, kao i sve što je uz njega išlo. Godine su to u kojima su emocije prenaglašene, a ljubav je bila neminovna i dočekala ju je ogoljenu, željnu i nespremnu. Jer svemu čemu rock kumuje, ništa nije dozirano, sve je pretjerano!
Luda je ovo vožnja bila od prve riječi gdje sam uživala u Irisinu pripovijedanju svojeg života, prepoznavajući znanje specifičnog radnog mjesta autorice Ive koja je svoje iskustvo savršeno prenijela.
Imala sam osjećaj da sam slušatelj programa, vidjela sam ambijent studija, čula sam razgovore, osjetila mikrofone.
Atmosferičnost je ovdje bila opipljiva, kao i prvi intervjui s novim bendom Breaking Down koji je spikerica Iris promovirala u svojem programu. Svaki član dobio je svoj glas i bio prepoznatljiv po svojim životnim navikama, držanju, govoru, ponašanju.
„Robert Donovan - ‘Chorus’: Pjesme koje pišem uglavnom bole ili uzbuđuju. A kad to izbijem u stihove i tonove, bol i uzbuđenja prestaju. Ostaje samo ushit. Ili rane.“
Toliko su likovi živi, njihovi nastupi, opijanja, droga, seks, svakodnevni život benda na turneji, putovanja autobusom, svirke, groupieji; da sam se osjećala kao dio ekipe na svakom koraku i zabavljala se čak i više od njih. Bend mi je bio stvaran, i Iris i njezin život i posao, i njezin glas razuma - najbolja prijateljica Emma koju bismo svi u životu trebali imati. I prva ljubav je bila opipljiva. Teška, jaka, žestoka, strasna, nabijena svim postojećim iskrama, i baš kao takva je doživljena.
„Ljubav je gađala blizu, ali kao da je nas uvijek promašila.“
Frcalo je nakon nekog vremena svašta i u takvim ludim, često alkoholom i drogom nabijenim emocijama, jasno ti je, kao i glavnoj protagonistkinji, kako ovo neće završiti na krevetu od ruža. Nije to taj put, ne ovom stazom, ne s tim muškarcem.
„Oduvijek sam htjela biti tu, ali sve to bolje izgleda kada stoji u izlogu.“
Iris je bila čvrst lik, onoliko koliko je to mogla u svojim godinama i do određenog trenutka ovaj bi mi roman imao novi epitet, prepoznatljivu skraćenicu #bitchlit.
Bila je svoja, griješila je, ali je živjela i vjerovala u svoje postupke, ljubila, gorjela, izgarala do srži. Ako se mene pita, sve je bilo kako treba. Surovo, bez pretjerane pozitive, ali uvijek s voljom za naprijed, jako, bez obzira na sve.
„Očekivanja, iščekivanja i čekanja, kakvi kronični kvarovi koji mi život drže u leru.“
Do promjene naracije u romanu koju nisam naslutila, a zbog toga toliko opipljivu promjenu u ritmu, atmosferi, energiji, snazi, meni je u tom trenutku sve nekako stalo.
Išli smo do vrhunca i kada je eksplodiralo, kao da se lagano ispuhivalo, počelo vući, bez početne euforije, bez izgarajuće želje i daljnjeg vjerovanja u „jednoroge“.
Autobus koji je do sada jurio, usporio je i imala sam osjećaj da sam izašla. Svjesno i svojevoljno, jer rock i sve što je Bend nosio ovdje se meni izgubilo, više nije bio na istom energičnom putu, emociji koja je do sada živjela kroz mene. Nisam više navijala za ljubav jer je istinsku, posebnu i duboku, kakva bi trebala biti, nisam osjetila. Prvi put u knjizi prepoznala sam svoju indiferentnost, meni najgori osjećaj i znala sam da me je tu izgubila.
„Nemam potrebu za plakanjem. Prazna sam kao i život koji mi je to odjednom postao.“
Jako mi se svidjelo što je autorica Iva Ribarić u svoj tekst unijela prezabavne, meni nove i maštovite izraze (intimluk, supra-govno svemira, čašica radosti – koju ću joj ukrasti kod idućih nazdravljanja) i time osvježila svoj roman još i više mijenjajući već ustaljene i svima poznate izraze. Usporedbe koje je ubacivala također su mi bile nepoznate, a toliko savršeno duhovito slikovite i utoliko me oduševljavale da sam ih krenula bilježiti, ali (nažalost) tek nakon sredine romana.
Zbog osobnog pozitivnog dojma, iznosim ih par kako bih dočarala što nam svojim specifičnim stilom Iva kao autorica nudi: „...višetonske krstarice atrakcije uz koje sam kotirala kao remorker“, „Emma je ostala prisebna i nadzirala situaciju žarom nogometnog komentatora.“, „ja sam zadovoljstvom djeteta slagala mozaik od Lukasa kao da sam ga upravo našla ispod bora“, „Precijenio me kao gorivo. Nema u meni tih oktana koji bi ga zapalili i sagorjeli.“
Ovo što je Iva iznijela u svom prvom romanu je toliko živo, toliko svježe, zabavno i toliko opičeno da je skoro pa nevjerojatno! Likovi, ideja, stil sve redom odlično smišljeno! Ok, isti se kuhao šest godina, ali svejedno. Koliko sam do sada mogla primijetiti jedina sam kojoj se navedena promjena u romanu nije dopala i rastužila sam samu sebe kada sam shvatila da mi ovo neće biti savršena priča od početka do kraja. Jer stvarno sam htjela da bude, da i ja vičem na sve strane Bend! Bend! bez da objašnjavam nijanse svojih pluseva i „minusa“. U ovom sam si tekstu zato dala oduška i nadam se da sam uspjela dočarati sve svoje viđenje.
„Sve bi dali samo da smo važni.“
Ja sam Ivin groupie jer me dobila s puno toga u svojoj prvoj knjizi i sigurna sam da će iduće biti samo niz pozitivnih iznenađenja. Dokaz da sam uz nju kao podrška je i taj što ću prisustvovati i idućoj promociji romana koja će se održati u našem gradu, u Rijeci u Dnevnom boravku, 21. rujna. Neće biti Tamare kao moderatorice, ni Ine da joj drži leđa, ali upoznat ćemo ostatak njezine ekipe koja će joj pljeskati kao i na Kastvu. Zdušno i od srca jer Iva nam ima još puno toga za pružiti! A ja jedva čekam... Strpljivo...
„Malo je riječi bilo u toj noći. Stisnuli smo se na ležaljci, mazili se, promatrali i ljubili. Kao da će netko drugi staviti titlove na našu imućnu tišinu.“
Add comment
Comments