Autor: Biljana Gabrić
Izdavač: Naklada Calliope, 2022.
Recenziju napisala: Ivana
„kad nema ruža
dobro je i trnje“
Da nije bilo Biljane Gabrić, za zbirkom poezije posegnula bih vjerojatno nikad. Tako je to često s poezijom – ili je rado čitate, ili je nikako ne čitate. Mislim da je moj razlog za pripadanje ovoj drugoj skupini bio prvenstveno taj što, priznajem, poeziju ne razumijem. Ne kaže se bez razloga „što je pjesnik htio reći“ ili „pjesnici su čuđenje u svijetu“, zbilja su mnogostruki putevi kojima možemo ići pokušavajući shvatiti o čemu pjesnik progovara.
Ipak, neke pjesme i neki autori ostave traga i u nama, a Biljana je zasigurno jedna od njih. Iako, moram reći, ni njezinu poeziju često nisam razumjela J. No to je dobar znak, što se tiče mog stručnog i čitateljskog mišljenja, jer to znači da se može staviti uz bok onima koji pripadaju svjetskoj i hrvatskoj antologijskoj književnosti.
U književnom blogerskom svijetu i prije objavljivanja ove prekrasne zbirke, imali smo priliku upoznati se s Biljaninim radom, upoznati prvenstveno nju kao jednu blagu, dragu, toplu, empatičnu osobu sposobnu doprijeti svojim riječima do čitatelja.
Pažljivo birane riječi, stil, pjesničke slike, predano prekapanje po vlastitim, prečesto teškim, životnim događajima, trud i ljubav koji su uloženi u stvaranje svih pjesama zasebno kao i cijele zbirke, kao i prekrasne ilustracije koje krase stranice, sve je to vidljivo na prvu.
Teme o kojima progovara, barem one koje sam ja uspjela odgonetnuti, poznate su svakome tko je ikad zastao i promislio o životu, o njegovu smislu, o svojoj osobnosti, karakteru, o odnosima s drugima, o ljubavi, boli, patnji, radosti, razočaranju, beznađu, vjeri. Uvijek ostanem zapanjena kako s jako malo riječi pjesnici mogu izreći toliko puno.
„Kad se za života
Ponovo rodiš
Ne umireš
Nikada“
Raspon osjećaja koji se protežu preko ovih stihova nevjerojatan je, a da bi se takvo što moglo staviti na papir, potrebno je proživjeti život u svoj svojoj složenosti, upoznati sve, dobro i loše, i, naučivši nešto iz svega toga, nastaviti dalje, bilo putem borbe ili zahvalnosti.
Ono što definitivno treba istaknuti, što se osjeća kroz stranice, je spisateljičina skromnost i poniznost, glas koji može progovoriti o važnome, a da to radi na način koji je blizak onome tko čita. Koliko god na mnogo mjesta bilo mračno i hladno, osjećamo njezinu toplu riječ i zagrljaj. Osjećamo da učimo od nje, a da to nikad nije postignuto s pozicije veće od nas.
Lakoća jezika savršeno nadopunjuje težinu izrečenog, a u svemu je prisutan općeljudski karakter, dan univerzalni naboj tako da se ne osjećamo usamljeno. Povrh toga, zbilja se radi o književno-umjetničkom vrijednom tekstu napisanom slobodnim stihom, punom stilskih figura i intertekstualnosti.
Velike pohvale idu Biljani, i hvala joj na stihovima koje nam je darovala.
Add comment
Comments