Recenzija romana: Strvinari starog svijeta

U zadnje vrijeme u ruke mi dolaze romani domaćih autora. I to ne samo domaćih, već romani mojih Riječana. Čini mi se da je to krenulo nakon pročitanog romana „Bend“ i mog sudjelovanja na njegovoj promociji. Volim domaće, volim „svoje“. Ovo potvrđuje i roman Igora Beleša koji nije rođeni Riječanin, ali živi i radi u Rijeci i njegov divan roman „Listanje kupusa“ mi je idući o kojem ću pisati. Prvo se moram osvrnuti na Teine „Strvinare“ koji su moj prvi susret s njezinim pisanjem.

„I kako ljudima reći: ne, niste ludi, suviše ste normalni. Prestanite govoriti da ste ludi, to naprosto nije istina. Lud čovjek je sebi normalan.“

Autorica je kroz životne crtice u kojima kći pripovijeda o ocu govorila kratko, a rekla puno. Pisala je o puno tema koje su mi bile bliske podsjećajući me često i na moj život koja je djetinjstvom glavnog lika ocrtavala i moje, kao i grad, običaje, obitelj, prijatelje... Jasno, bez uzmicanja, skrivanja ili suzdržavanja od bilo kakvih tema, često lijepo ali melankolično, uvijek atmosferično i na momente lirično.

„Imam fotografiju Buge s njene prve pričesti. Sve te djevojčice koje s Bugom dijele fotografiju, odjevene u satenske haljine s bijelim rukavicama na rukama modrima od šibe, drže svijeće za boga koji ih ne vidi, koji progovara samo kroz njihove zapjenjene očeve i umuknule majke, sve te djevojčice koje će pratiti svaki svoj korak kako ne bi pogriješile, koje će pratiti svaki tuđi korak kako bi se uštimale,...“

Uz oca s kojim provodi svoje slobodno vrijeme, često na barci, u tišini koju samo oni razumiju i cijene, prisjeća se kroz svoje misli i svoje majke i najbolje prijateljice. Obje više nisu u fizičkom svijetu, ali su uz nju. Podrška i ljubav je ovdje bezvremenska kakva bi i trebala biti, topla i čista, onakva kakva joj je potrebna. Neki od trenutaka koji se opisuju u knjizi osobni su, autoričini, samo ispričani kroz likove. Emocija koju izaziva je stvarna, autentična. Odlično je utkala ono što je moralo iz nje izaći u sve likove koje je stvorila. Bili su stvarni, bez obzira što s njom stvarne veze najčešće nisu imali.

Humor ne prevladava u romanu, ali jedan dio usnice znao mi se podizati čitajući. „- Zamisli da smo ptice – kažem ocu. - I da nam je cijeli svijet zahod – uzvraća mi.“ Jer imali su svoje momente opuštenosti gdje je izviralo ono njihovo iskreno, bez maske.

Da, bilo je sretno, ali i jako tužno, na momente bih se usudila reći i duboko ranjeno, a opet tako normalno, svakodnevno. Bilo je i zanimljivih usporedbi koje ponekad prepoznajem i kao svoju prošlost i sadašnjost.

„Mimo ljeta, ovdje manjka sunčanog vremena. Ponekad sunce ne vidimo tjednima, nakratko ga ugledamo tek na zalasku, kad obasja vrh planine. (...) Ovaj grad ima kulturu sahranjivanja. Među prvima je u Europi imao javno groblje. Danas je ono zaštićeno kulturno dobro. Moja obitelj leži ondje, profinjena u smrti.“

Jako mi se svidjelo što u romanu imamo i jednu mačku specifičnog imena Guzana čije mi ime svaki put kada bih ga vidjela mamilo osmijeh na lice. Evo i sada! :-) Nekoliko scena u kojoj se i ona pojavljuje daje toplinu čitateljima koji imaju takvu jednu svoju ljubav kući. „Možda je to obilježje našeg vremena – da tražimo ljubav životinje.“ Uzajamno je to bogatstvo koje žive likovi i svjesni su ga uz svu specifičnost koju donosi.

Ne znam koliko sam uspjela prenijeti posebnost ovog kratkog romana pa vam sugeriram da poslušate što o njemu govori autorica na 16. ovogodišnjem Vrisku – riječkom sajamu knjiga i festivalu autora klikom na link. Bila je to prva promocija romana „Strvinari starog svijeta“ koju je moderirao Kruno Lokotar, urednik knjige. Nadam se da ćete je i vi imati prilike doživjeti, a dotad preporučujem da upoznate autoricu kroz njezine spisateljske osebujnosti.