Autor: Igor Beleš
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2023.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Bila nam je to prva lekcija, da mit i stvarnost imaju značajne razlike i da ne treba baš slijepo vjerovati odraslima...“
U djetinjstvu se nikada nije smjelo potpuno vjerovati odraslima, znali smo da će barem 20% onoga što im iz usta izađe biti laž. Da, često umaskirana za naše dobro, ali laž.
Peteročlanoj jedanaestogodišnjoj AN ekipi (GorAN, BojAN, ZorAN, DragAN) i djevojčici Nikolini iz Borova naselja - industrijskog naselja u Vukovaru, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća počele su se događati čudne stvari u susjedstvu, školi, kod prijatelja i poznanika. Djeca su počela nestajati! Danas ih ima, sutra ih nema! I ne samo njih, nema više ni njihovih stvari, ili su jednostavno sve ostavili i otišli i više se nikada nisu vratili. Ni djeca, ni njihovi roditelji. Bez jednog slovca objašnjenja, a do jučer su zajedno sjedili u klupi. Čudno je to bilo, toliko da se moralo istražiti, doznati, doći do odgovora.
Bicikli i čvrsta prijateljstva između četiri dječaka kojima se pridružila i jedna cura bili su mi kao mali Smogovci. Kada sam čitala, znala sam si zapjevati instrumental iz serije... Tam, tam taram, tadada damdaram... Pojavljivali su mi se prizori s djecom na biciklima iz Kingova romana i filma/serije „It/Ono“, iz njegove kratke priče ekranizirane u film pod nazivom „Stand by me/Ostani uz mene“, svi oni divni dijelovi u kojima je sudjelovala skupina djece, prijatelji vezani avanturama i povjerenjem.
Divno je roman „Listanje kupusa“ počeo, čak savršeno! Jer mogla sam vidjeti sebe. Iste godine, u istim godinama radnje, ja, dvorište moje none, ulica, neboderi, parkići, vožnje biciklom u dvoje, nizbrdice, penjanje po stablu koprivića... Ajme koje vrijeme! Utopija! Tako mi je AN družina bila divno naivna, neiskvarena, da su mi mamili osmijeh na lice i stvarali toplinu oko srca. Čisti i jednostavni... Djeca!
„Bio sam zbunjen kao malokad u životu. Htio sam biti ljutit na njega, ali mi je to lakše uspijevalo kada ga nisam vidio. Pa sam se htio naljutiti na mamu, ali ni to mi nije uspijevalo jer u ovoj situaciji nisam imao valjani razlog. Pa sam se ljutio na sebe, ali sam znao kako si ja ništa nisam skrivio.“
Dozvolila sam si uljuljuškati se i s njima ići gdje god da su se odvezli. Pustila sam da me vode upoznavajući ih, svakoga ponaosob sa svim svojim manama i vrlinama. Postala sam dio družine jer je autor na tako lijepo jednostavan način, sukladno godinama naratora pripovijedao da sam mogla ne samo vidjeti gdje idemo, već osjetiti toplinu, nervozu, kišu, ljutnju, frustraciju, sve što su ambijent i likovi davali. Bilo mi je lijepo, vezala sam se i lagano počela shvaćati da ovo nije jedna od onih prpošnih slatkih priča, ova će me zakucati, zgaziti i danima ostati sa mnom takvom smoždenom. Imala sam pravo.
Voljela sam tu njihovu naivnost kada su krenula pitanja „Čiji si ti?“, kada su počeli primjećivati da su nekakve promjene u društvu počele stupati na snagu koje oni nisu razumjeli, s kojima se oni nisu htjeli miriti, pa ih onda nisu htjeli ni prihvatiti. Pa čiji bi bili? Mamini i tatini! Bože koja glupa pitanja! Aha, i ja sam isto tako tada tih godina razmišljala. Ništa mi nije bilo jasno kada je moja prijateljica Dragana otišla i više se nikome nije javila. I svi ti stariji su šaputali o tome. Pa recite mi! Gdje je otišla, kada će se vratiti? Mogu li joj pisati? Je li barem adresu ostavila? Sva ova pitanja imala je i petorka, isto se čudeći kao i ja tada.
Kako ih ne doživjeti kao sebe? Dugo mi se to kod čitanja nekog romana nije dogodilo. Povezali smo se, ja sam se vezala za njih dok sam se vraćala u te svoje godine. Ogromna razlika je bila ta što su te prve ratne godine u Rijeci, kao i sve koje su slijedile, bile jako malo pogođene „pravom“ situacijom u usporedbi s Borovim naseljem. To sam shvatila tek na fakultetu kada sam upoznala djevojku iz Baranje koja mi je osobno doživljenim situacijama dočarala svoju strahotu. Na zvukove sirena mi smo trčali u skloništa kako bismo igrali karte, nastava je znala biti odgođena ili skraćena, a mi smo jurili kući kako bismo se družili, nesvjesni svega oko sebe. Nisu svi bili takve sreće.
„Hrvati, Srbi, četnici, ustaše... pa mi se nismo podijelili zato što smo se mrzili, nego smo se podijelili da bismo se mrzili.“
Trenutak kada je AN družina shvatila da postoje razlike među njima, koje se do tada nisu vidjele, osim onih očitih da netko ima naočale, da je netko brbljaviji, da netko ima videorekorder, a netko nema i slične stvari, ostavio ih je u šoku. Kako se prepozna tko je Srbin, tko Hrvat? Po prezimenu i imenu? Koja pravila tu važe?
Previše je to bilo komplicirano pogotovo kada su se mogli i Muslimani naći u cijeloj toj priči. Oni su djeca koja idu u školu i isti razred već pet godina, a znaju se i duže, žive u istoj ulici, roditelji se poznaju, mame piju kavu skupa. Kakve veze išta od toga ima s bilo čime?
Isti su, nisu se promijenili. Da, opet dolazimo do odraslih, oni su ti koji su opet sve nešto poremetili.
Savršena naivnost mi je obilježila i trenutak koji ću iz knjige pamtiti, a to je kada doznaju da se sprema neki rat. Goran je u čudu, ne razumije on to, jer Švabe još nigdje nije vidio. Tu sam ostala s knedlom u grlu jer sam si potvrdila kojim putem idemo. Putem razaranja, ne samo njihova mjesta, već njih, njihovih prijateljstava, njihove nutrine, njihove budućnosti.
Draga su to djeca bila, uporna i jako radoznala. Jedni su druge uvijek zadirkivali, ali uvijek branili od drugih jer nije svatko imao privilegiju zezati njihovu škvadru. To su mogli samo oni, međusobno. Dijalozi kroz koje smo dobivali njihovu energiju, poimanje svijeta i života, bitnosti i ciljeve, bili su savršeni. Svatko je imao svoj glas, svatko se ljutio i bojao, volio i sramio na svoj način. Nikad si nisu ostajali dužni, svatko je bio ravnopravan dio AN družbe.
„Nađimo se sutra tu u deset ujutro pa ćemo nešto smisliti, a sad moram ići kući po zasluženu nagradu za odličan uspjeh“, reče Bojan.
„Što ćeš dobiti?“ upitala je Nikolina.
„Mikroskop“, reče Bojan ponosno.
„Šta, da ga nosiš umjesto ćoroskopa?“ upitao sam.
„Kad bih bolje vidio, možda bi mi ti smješnije izgledao, Zorane.“
Znamo da su se u to vrijeme drugačije odgajala djeca, bilo je agresivnih roditelja, pogotovo očeva koji se nisu libili tući i svoju ženu i djecu. Tada su ti isti očevi bivali još gori, jer ono što rat sa sobom donosi je još dublja mržnja, ljutnja i gnjev koji onda u osobi pojačavaju samo ono najgore.
„Nisam sanjao ružne snove jer sam u ružnom snu spavao.“
Realnost knjige mi je bila nevjerojatna. Skidam kapu na ovom divnom djelu, zahvaljujem se što sam upoznala i dio djetinjstva samog autora koji nas vodi ulicama svojeg mjesta koji će si svatko tko bude čitao moći predočiti. Možda se ponekad i zanio u opisima i detaljima koji su bili tu da što točnije dočaraju potrebno. Možda su baš oni, meni kojoj to podneblje nije poznato, ovaj roman učinili mrvicu predugim, gdje su se ponavljali već izrečeni slični opisi i tako mi stvarali dojam ponavljanja.
Toplina koja je konstanta, a proizlazi iz prijateljstva, je divna i toliko utješna, da sam se opustila i prepustila, a s krajem plakala zbog njih, zbog sebe, zbog prijateljice s fakulteta, zbog djece koja nisu znala odgovor na pitanje čija su, zbog prisilnog stvaranja neprijateljstva tamo gdje je do jučer rasla ljubav.
Jako je ovo teška, a isto tako predivna knjiga koju ću dugo pamtiti. Je, ratna je (s ovog našeg prostora) i kao takva tema u zadnje vrijeme ljudima već odbojna, naporna, već prožvakana. Ja sam je u ruke uzela zbog djece koja vode radnju i „Listanje kupusa“ ću preporučivati kao domaće djelo koje je smješteno u rat, ali govori o drugim, puno bitnijim stvarima. Dječjoj snazi, prijateljstvu, podršci, ljubavi, strahu, pokušaju razumijevanja svega oko sebe, stremeći biti što bolji svima u svijetu koji ne razumiju i ljudima koji od njih zahtijevaju da ih se bezpogovorno sluša. Tada se najčešće ide protiv sebe, a posljedice se zbrajaju godinama poslije...
„Nema te rupe, nema tog podruma ili polja kupusa u koje se mi možemo sakriti od loših odluka naših matoraca. Još prošle godine u ovo vrijeme sve je bilo u redu. Živjeli smo u miru, imali smo eksperimentalnu nastavu i nismo jeli kupus svaki dan. I ništa nam nije falilo. A onda su, a da nas ništa nisu pitali, odlučili nestajati sa svojom djecom, pa glasati, pa imati referendume, pa sakrivati oružje po podrumima, pa iz tog oružja pucati, umjesto da gledaju Twin Peaks kao i ostatak normalne planete.
(...) Kog su đavola sad odlučili ratovati? Bilo je puno lakše u životu imati Švabe za neprijatelje, ovako ispada da su prijatelji zapravo neprijatelji. Evo, na primjer, mene u Hrvatskoj će možda manje voljeti jer sam Srbin, a u Srbiji me ne vole jer sam iz Hrvatske. Pa di tu ima smisla i logike?“
Čestitam autoru na Nagradi Fran Galović na koji je ovogodišnji natječaj pristiglo 79 radova, a pobjedu je odnio baš njegov drugi roman „Listanje kupusa“. Radujem se njegovim novim stvaranjima u budućnosti.
Add comment
Comments