Autor: Inna Moore
Izdavač: Innamorata, 2023.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Instagram. Mjesto kreiranja novog, mahom lažnog života, gdje se mnogi hvale trenutačnim zadovoljstvima, ovozemaljskim užicima i odglumljenom srećom.“
Progovara nam autorica kroz Selenu, glavni ženski lik svog novog romana „Izgubljen“. Selenu ponekad koristi za izreći neko svoje mišljenje, a ovo mi je bilo prepoznatljivo, i priznala je da to kroz pripovijedanje zna raditi. Ponosna sam na sebe što sam kod prvog čitanja prepoznala neka njezina stajališta.
Na ovaj mi je način pokazala što joj kod društvene mreže smeta, ali isto tako pretpostavila sam da ne živi po takvom principu. Kada sam dobila nekoliko prilika bolje je upoznati, to mi je i dokazala. Lijepo je kada upoznaš nekoga tko je iskren i svoj, tko svojim trudom ostvaruje puno, tko naporom i učenjem, uvažavajući druge i cijeneći sebe, raste i voli život koji je stvorio.
„...istina se govori prije svega sebi, drugi je ljudi možda ne zaslužuju, ali ti zaslužuješ istinu reći sebi.“
Autorica Ina Špiček koja pod pseudonimom Inna Moore piše, osoba je koju u pet mjeseci koliko je imam prilike poznavati, svojim bivanjem dokazuje da je točno ono što govori. Rijetkost je to pogotovo u bespućima interneta i društvenih mreža. Skromna i samozatajna Ina ima Innu i kroz nju piše, kroz nju je javna osoba. Jedna drugu nadopunjuju, a ja joj vjerujem da su obje iskrene, svaka na svojoj razini.
Prošle godine u ovo vrijeme ne bih ovo mogla pisati je sam je tada poznavala samo po čuvenju. Da postoji, da je najpoznatija domaća autorica ljubavnih romana, koja je osnovala i nakladničku kuću (Innamorata) preko koje pomaže domaćim autorima, kako bi se za njih i njihove uratke čulo u puno širem aspektu. Bez obzira što ja nisam od žanra u kojem ona stvara, njezin sam uspjeh prepoznala, čak i ponosna bila znajući da je uz sve navedeno i majka dvoje djece, supruga i da je u svemu tome na zavidnom nivou.
Naš prvi susret bio je kod takvog jednog događaja, kada je bila podrška svojoj autorici Ivi Ribarić na njezinom prvom predstavljanju prvijenca „Bend“, održanog u Kastvu. Ponosna, sigurna sam, jer osmijeh zadovoljstva tu večer nije mogla kriti.
Naš prvi kontakt bio je pismenim putem kada smo u razgovoru došle do toga da bi mi rado poslala svoj roman koji uskoro mora izaći. Da bacim oko, škicnem ako ima kakvih nelogičnosti, greškica koje su se provukle, bez obzira što ja ljubavne romane izbjegavam zbog predvidljivosti, naivnosti, a i od onih sam koji se radnjom i krajem vole iznenaditi. Znamo da se kod ovog žanra s krajem rijetko iznenadimo. Volim pomoći i tada, primijetila sam, zavolim osobu koja piše bez obzira što i kako piše. Marijana Dragičević je pravi primjer, kao i Vlatka Planina, a i Iva Ribarić se gura u ekipicu.
„...nije li svaka osoba s vemenom pokazala lice koje nije bilo tako privlačno kao na prvu?“
Dugo nisam imala prilike komunicirati s takvom jednom jednostavnom osobom koja zrači ugodom, smirenošću i ljubavlju prema svemu što je raduje. Ina tu energiju dijeli možda i nesvjesno. Sve mi je to potvrdila i kada me zamolila da budem, nakon što sam bila jedna od tri osobe koja je pročitala „Izgubljenog“ prije svojih divnih korica, i njezina desna ruka u promociji istog u Rijeci. Pomoći Ini vođenjem prve promocije najnovijeg joj romana na sugestiju drage Ane iz „Jeans“ pizzerije koja ju je pozvala u svoj lokal i ponudila svoj divan prostor? Konverzirati, pitati, voditi, moderirati knjišku večer kako bismo doznali nešto više o njoj i o njezinom „Izgubljenom“? Važi!
Roman sam u dva mjeseca dva puta pročitala. Odgovornost sam osjećala i prihvatila je, njome bila vođena pa je dodatna priprema bila potrebna. Nakon drugog čitanja roman mi je bio bolji. Nakon što sam s Inom o njemu na promociji više od sat vremena pričala, bivao je još bolji. Sve je sjedalo na mjesto. Kao i moja podrška za koju sam znala da postoji i prije, a sada sve i više, slažući slojeve onoga što ona kao autor i osoba pruža. Lijepo je poznavati je na ovom nivou.
Kako sam priznala i na promociji, imam problema s ljubavnim romanima zbog gore navedenih argumenata i priznajem da sam ih u nekoj količini pronalazila i u ovom romanu. Kako je ovo bio moj prvi susret s autoričinim pisanjem, nisam znala što očekivati, nisam znala kako barata riječima i rečenicama, kako gradi likove, na koji nam ih način predstavlja, koliko je sve to skupa živo, tjera li na okretanje stranica. Drago mi je što sam doznala!
Svaki roman u sebi ima ono što volimo, u svakom ćemo pronaći trunku dobroga. Barem ja u svakom pronađem nešto što ću izdvojiti kao pozitivno, kao što i cjepidlačim kada mi je nešto jako dobro. „Izgubljen“ je meni stilski bio ono što sam prepoznala kao plus i shvatila da ću bez obzira na temu i ostale dijelove djela sigurno htjeti još nešto njezino pročitati. Svjesno! Pronalazila sam citate kojih je bilo desetak i za ovakvo djelo koje bi trebalo biti „neozbiljno“, dalo mi je zamisliti se.
„Gluma je jedna od urođenih ljudskih sposobnosti. Misliš da su ti svi iskreni? Ne misliš da svaka osoba koju poznaješ zapravo nosi masku koju želi da percipiraš o njoj? Pretvaranje je, ono najbolje što su nam bogovi dali, a što nam pomaže u vjerovanju kako nam je život dobar.“
Ono što sam još oko utisaka, kroz razgovor s Inom posložila i izdvajam kao meni dobro jest promjena u naraciji između dva glavna lika Selene i Evandera, koja doprinosi življem ritmu, gradi napetost i golica našu maštu. Ina piše kao da gleda film i onda nam prepričava ono što vidi. Kada je tu informaciju na promociji podijelila s nama, prepoznala sam proces. Točno je tako i zato nema nepotrebnih (pa često i dosadnih) dijelova koje je trebalo izbaciti da radnja bude brža. Zabavno je i bez nepotrebnih ponavljanja kada je potrebno čuti oba glavna lika oko iste teme.
„...ako sam nešto naučila u životu, sitnice su te na kojima ljude gubiš ili dobivaš.“
Sigurna sam da osnovnu radnju znate, da je osamnaestogodišnja Selena naivno vjerovala da će dobiti polubrata nakon što se njezina majka udala za Evanderova oca. I da je Evander Kallis visoki, tamnokosi i brutalno zgodni Grk pod povećalom javnosti kako zbog svog izgleda tako i poslovnog uspjeha. I da će se deset godina kasnije, nakon smrti njezina i njegova oca, Evander neočekivano pojaviti u Seleninu životu. Predložit će Seleni ugovor o suradnji koji joj naizgled nosi profit. Istog trena kad ugovor stupi na snagu, ona otkriva tamnu stranu Evanderove ličnosti i skrivene namjere koje se čine opasnima. I „ludnica“ počinje!
„Poštuj tuđe vrijeme. Ono je jedno od najdragocjenijih stvari koje čovjek ima na ovom svijetu. Uz slobodu i izbor. Nikad ne znaš koliko ga zapravo imaš, zar ne? Stoga cijeni svaku minutu i živi svaki tren.“
Rijetka, ali potrebna preklapanja naracije u romanu, kako bismo bolje upoznali likove i njihove odnose, neprimjetna je pa ne stvara osjećaj „već viđenog“.
Emocije koje je Selena proživljavala prije odlaska u Grčku doživjela sam vrlo živo i iskreno što je odličan dokaz umijeća dobrog pripovijedanja.
Autorica vješto barata riječima i opisima koji su savršeno odmjereni i nema pretjeranih odugovlačenja što knjizi daje brz tempo koji nas često galopom vodi kroz radnju. Ukupnost nabrojenog pridaje dopadljivosti koju nam čitanje romana pruža, neopterećenog, vrckavog i vrlo živog.
Prevrati, razočaranja, nabijeni odnosi, laži, osveta, vjerovanje u promjenu, u ljubav, teme su koje će u ovom romanu proći kroz glavne i sporedne likove. Mrzit ćete ih, voljeti, ići će vam na živce, htjet ćete ih zapaliti!
Često mi se dogodi da su mi sporedni likovi jedni od dražih, ovdje mi je lik Castora tip kojeg bih zatvorila i dala na promatranje bez mogućnosti izlaska. A i Evander ima neku od težih dijagnoza koje je „dobio“ odrastajući u svojoj obitelji i s kojima se nije baš najbolje nosio. „Oluje stvaraju borce.ˮ
Ono s čime se nisam snalazila nakon što dugo nisam pročitala neki dobar, klasičan ljubić, jest prenaglašenost nekih događaja za koje nisam imala dojam da su za zrelost likova potrebne.
Klasična prevrtanja i „natezanja“ vjerujem mu – ne vjerujem mu, bih – ne bih, hoću – neću, razumijem – ne razumijem, mogu – ne mogu, stvarala su mi nervozu jer ih je bilo, po mom subjektivnom viđenju, previše.
Obrata je u prvom dijelu knjige bilo dovoljno za novelu-dvije koje bi se lijepo dale razraditi, a s obzirom na to što nas sve u knjizi još čeka, za ukupnu radnju možda i zericu previše. To je onda utjecalo i na količinu samog teksta čiju sam sumu onda i primijetila (skoro 400 stranica). Za slow-burn romansu neka mala kraćenja ne bi bila loša, a neodlučnost i neozbiljnost ili možda nezrelost i naivnost, bi se u likovima se smanjila.
Ovo što sam izdvojila, utisci koji se meni nisu svidjeli, čitajući osvrte onih koji su „Izgubljenog“ čitali, kod njih se ne spominju. To je ona situacija gdje sam ja u manjini, gdje se navedeno najvjerojatnije neće ni primijetiti.
Situacija je i da navedem kako je na vama provjeriti hoćete li imati što loše za izdvojiti nakon čitanja. Kao i trenutak da još jednom ponovim da me autorica u ovom romanu kupila svojom maštovitošću, zanimljivim dijalozima, savršeno doziranim vrućim scenama, pitkošću teksta gdje redovito zakucava s pravim rečenicama. Moj prvi doticaj s njezinim pisanjem neće biti i posljednji... Časna riječ!
„...jer se odanost treba zaslužiti, a ne narediti.“
Svjesna sam svih svojih „novela“ ovdje, tekst je dugo predug, ali ovo je subjektivno viđenje ne samo romana, već i autorice i divne književne večeri u kojoj sam sudjelovala... Ovo je moja potreba da sve navedeno stavim „na papir“.
Moram „reći“ da sam sretna što te večeri na promociji nitko nije zaspao, što se tražila stolica više, što smo imale poznate face iz knjiškog i blogerskog svijeta, kao i drage prijatelje koji s knjigama nemaju veze, ali sam ja kao moderator bila dovoljna da nam se pridruže (srce mi k`o kuća). U sjećanju će mi ostati i to da je srce večeri bila Inina djevojčica Anja koja joj je, uz ostatak obitelji bila ogromna podrška. Bilo mi je divno vidjeti ih tako svoje, iskrene i pune ljubavi.
Moja posebna zahvala ide Ini jer je lijepo znati da sam se u nečemu pozitivnom i ja njoj izdvojila. Zahvala ide i Ani koja se prepoznala u nekom dijelu mene i znala da ćemo skupa uspjeti ugostiti Inu koja će „Jeans“ sa svojom obitelji nakon promocije napustiti punog srca. Mislim da su tog petka, 6. listopada 2023. godine, oni koji to nisu znali, shvatili zašto se Ina voli. Da, knjige su tu jako bitne, ali osobno mislim da je bitna osoba koja ih piše. I Ina i Inna!
Add comment
Comments