Autor: Karla Kuzle
Izdavač: Redak d.o.o., 2023.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Nekako mi se slažu tuđe priče koje bude moje djetinjstvo, mladost... „Listanje kupusa“ me vratilo u doba kada sam imala jedanaest godina, a autorica me sa svojim novim uratkom „Izrezbareno polugodište“ vratila u srednju školu. Roman pisan u obliku dnevnika, savršeno odabran način za dočarati te godine, za bilježenje svojih misli kada ih je najviše.
„Trudim se, ali ne znam činim li to na pravi način, kako bi trebao izgledati i kakav bi trebao biti pravi način? Dilema na dilemu. Glava mi je prepuna zujavih misli.“
I ja sam ga imala, i imam ga još uvijek. Dnevnik sam odlučila potražiti u dubini ormara, zaboravljenog dijela kako prostorije i stana, tako i moje duše. Imala sam ih nekoliko, a samo se jedan zadržao i nakon više od četvrtine desetljeća. Dok sam prolazila „polugodište“ kroz razmišljanja djevojke iz Karline priče, često sam sebe čitala. Da vidim koliko je to točno, potraga za dnevnikom mi je bila odlična ideja, ali kada sam ga našla nisam bila sigurna želim li ga stvarno otvoriti.
Sjećam se previranja svojih misli koje često nisam mogla zaustaviti, a ticale su se uvijek moje okoline. Okruženje srednje škole, ekipe iz zgrade, obitelji, slučajnih prolaznika na busnoj stanici, u dućanu, novih poznanika, potencijalnih simpatija... Ajme, koji je tu kuršlus bio! Znam da u tome nisam bila sama, ali isto tako znam da nitko svoje probleme nije dijelio s odraslima, svi smo se sa svojim mislima borili sami.
Čitajući roman, često sam bila tužna zbog pretjeranog razmišljanja glavne protagonistkinje, sada uviđajući kako sama sebe muči „bez razloga“. Htjela sam joj pomoći, htjela sam joj vikati neka se prestane ubijati u pojam, dati joj do znanja da se pretvara u prestrašenu djevojku koja divne dane svoje mladosti trati na bespotrebne i uništavajuće misli. Uništava si zdravlje, uništava sebe...
„Ne mogu zaspati skroz do ponoći. Patim. Iskreno i intenzivno patim, ali nekako neodređeno, ni za kime, nego – jer sam sasvim sama. Željela bih biti na mjestu nekoga koga beskrajno i bezuvjetno vole, želim da me netko podrži, zaštiti, pruži mi siguran zagrljaj, primi me i drži za ruku.“
Odlična učenica, predivna djevojka s ogromnom budućom perspektivnom za koju su svi mislili kako joj sve to ide od ruke jer je za sve to stvorena, mukom se mučila biti sve ono što se od nje očekivalo. Sve ono što je ona mislila da bi morala biti kako bi bila savršena.
Njezino vjerovanje, Bog kojem je vjerovala često je „govorio“ kontradiktorno psihologici koju je odlučila posjećivati i pomoći si oko misli koje su je toliko preplavljivale. Jedno je učenje često negiralo drugo. Kako onda znati koji je pravi put? Kako biti savršena u očima Boga i biti svoja, zadovoljna sobom i svojim životom po svim tim nametnutim pravilima? Kako voljeti, kako biti voljena? Što se u svim segmentima svih tema od nje očekuje?
„Lani sam, čitajući odlomak svakog jutra, pročitala cijelu Bibliju. Sve krivo tumače i pretjeruju u fanatizmu. Zastarjelim zastrašivanjem drže puk u pokornosti i unutar moralnih okvira. Ne bi li Bog čovjeka trebao u potpunosti razumjeti, a ne biti čovjeku teret? Nije li on dužan biti Ljubav koja sve prašta?“
Autorica je prije ovog romana napisala svoju autobiografiju „Čaj od ruže“ u kojoj nam daje svoj život sa shizofrenijom na dlanu. Imam osjećaj kao da je ovaj dnevnik dio njezinih misli onog mlađeg doba. „Čaj“ je posebna životna priča koja nas podsjeća koliko snage imamo kada mislimo da smo dali zadnji atom iste. Uči nas o „nevidljvoj“ bolesti o kojoj se ne govori puno jer je stigmatizirana, a podsjeća nas na bitnosti života.
Savršeno pogođena oba naslova za osvijestiti sebe i svoje misli, za dobiti informaciju kako nitko u tome nije sam. Svi imamo gužvu u glavi, često galamu s kojom se ponekad teško nosimo jer crpi energiju i utječe na svakodnevno normalno funkcioniranje. Nije moguće sa svime biti u skladu, biti savršen u svakom trenutku života u svim aspektima svega kako se danas traži.
Potražiti pomoć psihijatra, psihologa, školskog pedagoga, prijatelja, roditelja, učitelja ili profesora bi trebalo biti normalan korak kada se uvidi da je život koji se živi težak. Jer, ruku na srce, u srednjoj školi bi život trebao biti lijep. Učenje se podrazumijeva i odgovornosti koje ono donosi, ali uz to, trebalo bi biti najljepše životno doba.
„Pokušala sam im objasniti da očekujem i da bih zaista voljela da su moja postojeća prijateljstva dvostrana i jednakopravna u smislu da ne dobivam recipročno natrag koliko u njih ulažem te razložila tvrdnju da tko je pažljiv – ima pravo biti i zahtjevan.“
„Izrezbareno polugodište“ je jako dobar roman od niti sto stranica koji bi trebali čitati srednjoškolci, možda i viši razredi osnovne škole budući da je današnja mladež s puno više toga u toku. U toku, ali nedovoljno duboko i znanjem potkrijepljena u bilo kojoj od tema, površno i s time na klimavim nogama. Neka ovaj roman pročitaju i roditelji, bilo koje dobne skupine djece, ticat će ih se, tiče ih se i nikad nije kasno za uvidjeti probleme koji se često ne vide. Profesori, tete u vrtiću, tetke, ujaci, nonići, osvijestite „nevidljive“ borbe svojih najmilijih i pomozite!
Voljela bih da je ovo bila cijela školska godina u dnevniku, ne samo polugodište. Vjerujem da bi se kraj s perspektivnom, ono što je naučeno, shvaćeno, primijenjeno, ono što se razumjelo i posložilo, ono na čemu se još moralo raditi, truditi se, bolje „sjelo“ onome koji čita, tko bi rado naučio iz tuđih grešaka da nije tako naglo završilo.
Rado bih čitala uvide na svaku godinu srednje škole naše naratorice i rasla s njom. Karla Kuzle prava je osoba za ovakve tekstove. Kako je već dokazano, najbolje pišemo o onome što znamo. Autorica je ovdje u centru teme i sa znanjem koje želi iskreno podijeliti da i drugi uče na njezinoj priči savršena je pomoć. Hvala joj na tome!
„U svjetlu potencijalnoga vječnoga života sve dobiva jednu prijeteću perspektivu zasluženoga vječnoga prokletstva, patnje i kazne.“
Add comment
Comments