Recenzija knjige: U ime ljubavi

„... ljudi se sa svakom novom pričom, sa svakom novom osobom koja im uđe u život, mijenjaju.“

Koliko istine u ovih par riječi... Opet sam samu sebe uhvatila kako ono svoje „ja to neću, ja to izbjegavam, ja to ne čitam“ (riječ nikad sam naučila ne koristiti) mogu okačiti mačku o rep. Jer eto me, pročitala sam ljubić bez da me netko tjerao, bez da je bio zadatak za book-club, bez da sam zamoljena biti osoba koja će ga pročitati prije tiska i pomoći uočiti nepravilnosti koje su se možda negdje sakrile. Nisam imala neki poseban razlog da ovaj roman uzmem u ruke. I čini se da je to bilo dovoljno da mi u ruke stigne.

Novi ljudi, nove priče u mom životu, mijenjaju me. Vidim to, osjetim i zahvalna sam kada je to onaj lijep, pozitivan osjećaj, kada me „tjeraju“ iz mojih okvira da se otvorim i dozvolim si zakoračiti u njihov svijet. Ovdje prvenstveno mislim na autoricu romana „U ime ljubavi“, Innu Moore. Znala sam da postoji, da voli što radi, a prije nešto manje od šest mjeseci s njom sam i privatno zaplovila u njezinu najnoviju avanturu. „Izgubljen“ je njezin najnoviji roman koji je izašao prije dva mjeseca iz tiska, a koji sam imala privilegiju čitati prije nego je dobio svoje korice uz još jednu njoj najbitniju osobu.

Putovanje koje je uslijedilo, kojem sam se prepustila i iskreno uživala, dovelo me do trenutka kada sam poželjela pročitati još neko njezino djelo, s obzirom da je „Izgubljen“ bio moj prvi doticaj s njezinim pisanjem. Htjela sam provjeriti, doživjeti, pročitati još nešto znajući da će me svojim stilom sigurno dovesti do kraja knjige, bez obzira na sve ostalo.

I vratila me u neke davne dane, dane kada sam sanjarila o velikim ljubavima, kada sam čitala ljubavne priče koje bi me odvele u osjećaj ispunjenosti, topline, sigurnosti, u zagrljaj onoga koji je meni suđen. Vidjela sam sebe u dobi od petnaestak godina, za svojim radnim stolom u sobi kako čitam roman „Prosjačka princeza“ (Hedwig Courths-Mahler).

„Svaki se ugovor može raskinuti. Svaki se zavjet može prekršiti. Svako se obećanje može obrisati. Pitanje je samo... koliko hrabrosti imamo za to?“

Roman „U ime ljubavi“ s mjestom radnje „Princeze“ nema nikakve veze, nema veze ni sa stilom, potpuno su to druge avanture, ali obje su mi dale osjećaj ljubavi o kojoj govore. Tada sam imala puno manje pređenih kilometara prstom preko stranica knjiga, puno manje kilometara u svojim nogama pa mi je „Prosjačka princeza“ bila predivna priča koja daje nadu. Onda, meni zaljubljenoj, drugo nije ni trebalo.