Recenzija knjige: Anđeli od žice

Malo prepoznavanja u tuđim stihovima, tuđim osjećajima, tuđim situacijama koje su i moje... Rado zalutam u stihove, ovaj put slobodne forme, jednostavne, jasne, glasne i osobne. Rado doživim svijet i prirodu kroz tuđe oči. Rado se i pronađem, rado razumijem, rado iščitavajući stihove tuđeg života koji donose kraj i početak, ljubav i završetak iste, koji govore o svima nama i iskreno znaju pecnuti o ono što ne želimo vidjeti, želim osjetiti. Stih nas osvijesti, podsjeti, ne bira...

„... Čudno je
kako vidim svijet?
Što fali čudima?
Svijetu fali čudnih.“

U zbirci poezije, svojoj prvoj knjizi, Anđeli od žice koju je objavila 2018. godine, autorica Ivana Vranjić daje sebe na dlanu, a na nama je hoćemo li i koliko istog prepoznati i razumjeti. Ponekad više, ponekad manje, kao i uvijek u ovakvim zbirkama, koliko nas ima toliko će različitih utisaka biti. Volim otkrivati osobe na taj način, beskompromisno, čisto i ogoljeno, ujedno i vrlo hrabro, ponosito. Ono smo što jesmo. Skrivanje rijetko donosi dobro, a imati snage pokazati se svijetu, uvijek je za pohvalu.

„Njoj ću reći da je volim,
da bismo mogli pokušati
dvoje nas – jedno i jedno
voljeti
biti
dvoje.“

U zbirkama si uvijek označim bitnosti koje u trenutku čitanja iz nekog razloga prepoznam, uvijek si označim najdraže pjesme i stihove i sigurna sam da bi svi u Anđelima mogli napraviti isto. „I koliko te želim, ne želim da te želim.“

Izdvojiti samo jednu najdražu pjesmu nije mi ni ovaj put lako jer sam kroz stranice pronalazila ljepotu koja je u očima čitatelja, ovaj put mene, na više stranica. Možda da izdvojim onu trenutnu, onu koja pecka, između najdražih pjesama kao što su: krijesnica, sitnice, kolekcionar, hodaj, pola mene, pjesma o jednom brdu, netko me voli, htjelo mi se, do četrdesete...

„zmajevi od papira

zadnjih dana, godina,
pomalo
sahranjujem iz sebe tobože važne
a lažne ljude u svom životu –
vadim ih iz srca k`o trnje, polako
i lijepim flastere na sitne praznine,
i jest i nije lako,
al` što se mora – mora tako.
bacam u vjetar zmajeve od papira,
sve što me veže,
oslobađam težinu koja ih spreže,
korijenje u rukama,
prazne zagrljaje koji me još griju,
grč u grudima,
i naviku da se nadam ljudima
i naviku da se nadam.

Neka lete daleko: sretno vam bilo,
sva sjećanja mrtva, a kao živa
što mojom se srećom hrane,
sva nadanja što nikako da shvate
da je vrijeme da se meni vrate –
tamo gdje bi, nikog nema.

Puštam nebu zmajeve od papira
nije im mjesto u mojim grudima,
nije im mrtvima mjesto
među živim ljudima.

Dok odlaze polako
i prima ih daljina,
nekako sam mirna,
i već flastere skidam,
zacijeljena, živa.“