Autor: Antun Šoljan
Izdavač: Vuković&Runjić, 2022.
Recenziju napisala: Ivana
Antuna Šoljana, jednog od najsvestranijih hrvatskih književnika druge polovice 20. stoljeća ne treba posebno predstavljati. Iako su njegovi romani davno objavljeni, jako je lijepo i pohvalno od nakladnika da su nas svih ponovno podsjetili na klasike, kao i one romane koji su nam relativno i nepoznati, poput sjajnih Osumnjičenih.
Kratki izlet čitala sam još u svojim fakultetskim danima, no kako to obično biva, tek s kasnijim čitanjima i životnim iskustvima, nadama i razočaranjima, neke stvari dođu do glave. Roman je uvijek bio najpoznatiji kao kritika ondašnjeg društvenog i političkog stanja nakon Drugog svjetskog rata. Svakako se i dalje može tako tumačiti, no jako je zanimljiva ova manje primjetna egzistencijalna komponenta.
Besciljno i beznadno lutanje odraz je budućnosti bez nade u poratnom razdoblju, nepouzdanog vodstva i ravnodušnog prihvaćanja onoga što pojedinac ne može promijeniti. No isto tako, metafora puta kojim koračamo bez da znamo kuda točno idemo, s ljudima s kojima se sastajemo i rastajemo, davna je književna metafora samog života, puta odrastanja, sazrijevanja, (samo)spoznaje i potrage za smislom postojanja.
Roman započinje jednog ljetnog dana, kada grupa intelektualaca kreće na put u Istru pronaći freske pod vodstvom tajanstvenog i ludog Roka. Na putu nas prati i pripovjedač, mladi novinar. Uskoro stvari kreću po zlu, autobus se pokvari pa nastavljaju pješice, no svako malo jedan po jedan počinju nestajati. Osim toga, ambijent je zlokoban, a mnogi mračni podrumi postaju mjesta strave. Istarski krajolik uz to je pust i opasan, a na vidiku nema živih bića.
„Čovjek i ne primjećuje koliko ovisi o stvarima dok ga one ne izdaju. A izdaju ga upravo onda kad su mu zaista potrebne. To je civilizacija. Tako primjećujemo da s njom živimo, ali da ona ima svoju volju. I da smo, uglavnom, bespomoćni. Da smo, da tako kažem, suputnici.“
Svi su likovi redom izgubljeni u vremenu i prostoru, ne znaju otkud su došli ni kamo idu. Izrazito je to vidljivo kod samog pripovjedača s kojim i ostajemo do kraja. Ne možemo ostati ravnodušni na njegovu duboku bol i beznađe. Jer na kraju – nema ničega. „…i vidio sam jasno, sve jasnije, da je svijet u koji sam stigao isti onaj svijet iz kojeg sam krenuo, vidio sam da stojim na rotoru krajolika, u samom središtu kruga, i shvatio sam da nisam nigdje drugdje nego na svome mjestu.“
Ovaj izlet u svijet egzistencijalizma stilski je prikazan besprijekorno, nepretenciozno i jednostavno. A sama krajnja spoznaja nije promijenila osjećaj s početka puta. I da su izabrali bilo koji od drugih neoznačenih puteva na križanjima, opet bi završili na istom mjestu, opet bi ih na kraju dočekalo – ništa.
„Stajao sam i osjećao kako se rušim kao kakva građevina: pucaju arkade, padaju svodovi, naginju se i raspadaju čipkasti tornjevi u meni. Sve se može izdržati osim ovoga konačnog, posljednjeg razočaranja. Činilo mi se da nije dovršen samo jedan kratki izlet, nego cijeli moj život. Ostalo mi je samo da tupo, bez želja i bez snova, odživotarim do svog fizičkog kraja u ovom sivom, nijemom, neproničnom svijetu.“
Daje nam se tu štošta za misliti. Lakše bi nam bilo vjerovati da je ovo samo alegorija društveno-političkog kaosa koji će se možda nekad smiriti, a ne stvarnog, pojedinačnog života. Mjesta za optimizam i nadu, kako vidimo, nema. I iako nam se ovakva razmišljanja često nameću, odražavajući brojna zla i nerede u svijetu, nije uvijek sve crno i loše. Ima puno toga što čini život lijepim, vrijednim i sretnim.
Svakako da je nekad lakše ovako razmišljati i na taj način umanjiti nepravde koje ne možemo ispraviti i želje koje ne možemo ostvariti, ipak se često isplati i boriti i vjerovati. A želim vjerovati da je i autor tako mislio. Neka su vremena sigurno bila teža za preživjeti nego neka druga, razočaranja i odustajanja vrlo su jasna i logična, ali kad prođu, ako smo dovoljno sretni da ih preživimo, nikad nije kasno početi ispočetka te uvesti i njegovati neke nove vrijednosti.
Add comment
Comments