Autor: Ivanka Ferenčić Martinčić
Izdavač: Innamorata, 2021.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
„Ne možeš se zaštititi od ružnih priča. Ni sebe ni svoje najmilije. Možeš samo preživjeti. Nekad lakše, nekad jedva.“
Nolie Rathbone, nesigurna je i osamljena, vrlo vješta čuvarica Reda, istrenirana i jako uporna ljubiteljica knjiga koja vodi dvostruki život pretvarajući se da je knjižničarka, dok cijeli život želi pripadati jednom od Sanctuma. Tražeći Grimorij, nastojeći žonglirati između svojeg ljudskog posla i neljudskog života, Nolie će se naći u središtu spletki i sukoba čuvara i neljudi, Dvora i Reda.
Neće vam u ovom fantasy romanu nedostajati ni ljubavi, ni prijateljstva, ni zabave i smijeha, dok će se kroz stranice čarobnosti izmjenjivati napetost i preokreti. I da, sve će vam biti jasno, kristalno jasno, iako se možda u opisu tako ne čini. ;-)
Odmah me u startu knjiga podsjetila na serijal BCB (Bratstvo Crnog bodeža - J.R. Ward), ali light verziju, bez erotike. Imali smo tamo puno braće koji su bili zgodni i isklesani, kao Lucian ili Max jedni od glavnih likova ovog romana, muškarci na n-tu potenciju. Posebna oružja, posebni stvorovi s kojima se moraju boriti, čarobno, drugačije... Pa mi se to nekako činilo kao uzor ili možda samo kao početna ideja.
Skidam kapu na mašti, na ideji, na glavnim i sporednim likovima koji su se lijepo nadopunjavali. Svidio mi se i smisao za humor, zarazna energija najdražeg mi sporednog lika Belle, kao i Noliena volja za „preživljavanjem“ u vrlo samotnom životu. Lijepo je znati da je „Krv“ domaći fantasy roman, prvi dio nakon kojeg je ove godine izašao i već hvaljeni nastavak „Kosti mojih predaka“, žanr koji stvarno nedostaje na ovom našem književnom nebu.
Evelyne Carnahan, tj. Nolie koja radi i kao knjižničarka na Odjelu starih i vrijednih knjiga je dio romana koji mi se najviše svidio. Autorica je knjižničarka i vjerujem da je ljubav prema svom poslu ovdje iskreno i vrlo uspješno prikazala jer se čitajući osjetila ta magija privrženosti knjigama.
„Knjige su joj to oduvijek radile. Zaokupile bi je i potpuno uvukle u svoje svjetove. Bilo pričama, likovima ili mjestima o kojima su govorile. Bilo svojom vlastitom poviješću koja je bila posebna vrsta čarolije. Način na koji su knjige nastajale u prošlosti bio je zapanjujuće kompleksan i predivno jednostavan u isti mah. Ljudi su željeli od zaborava zaštititi neko znanje i to su učinili. Njihovi kratki životi sačuvani su na krhkim stranicama od papirusa i papira kroz stoljeća. Njihovi neslomljivi duhovi nastanili su pore pergamene koja je odolijevala vremenu. Bilo je dovoljno samo jedno pero i jedna stranica da se premoste vjekovi. Na drugu ruku, majstorstvo i pažnja kojom su se izrađivale knjige u nekim periodima i nekim dijelovima svijeta, činile su ih umjetničkim djelima s kojima se nisu mogle nositi ni najvelebnije građevine, ni najočaravajuće slike. Knjige su, za Nolie, bile najbliže što se ljudi mogu približiti božanskom.“
Roman je bio zadatak za Hoću knjigu book klub i mogu reći da nam se u globalu svidio. Nije dobio manju ocjenu od trojke, a prosječna je na kraju bila 3.85.
Imale smo vjerujem problem sa stilom koji nam je na momente bio dosadnjikav, ponekad se radnja ponavljala (slični su se dani nizali, vrijeme je prolazilo, a najčešće nije bilo nikakve promjene), a ponekad je sve stvarno lijepo teklo i sve se na kraju razumljivo posložilo.
Ljubavni dio priče nam je bio uvjerljiv dok se u taj dio nije ušetala Nolie. Taj se dio pokazao kao odličan i nesvakidašnji u takvom svom obliku, ali ga emotivno nismo uspjele osjetiti već smo ga shvatile kao alat s kojim ćemo dobiti kraj knjige kakav je spisateljica zamislila. Postojala je ljubav jer je imala razlog, nije bila tu zbog ljubavi same.
„Koliko god da očekuješ nedaće, one uvijek nađu neki način da te zateknu nespremnog.“
Nedostajalo nam je osjećaja, žudnje, strasti, falilo je te žive seksualne energije u ljubavnim odnosima. Kao da se autorica ovdje ustručavala opustiti i pisati o putenosti koju je sama priča nekako tražila (a možda je do nas i prijašnjih urban fantasy priča gdje smo na to navikle).
Pred kraj romana se autorica poigrala s mojim viđenjem završetka gdje sam u tom trenutku bila ugodno iznenađena. Ja koja volim drugačiji, ili bolje reći uvrnutiji, neočekivan kraj, nisam dobila ono na što me se navelo. S dovoljno dobrim razlogom, prihvatila sam objašnjenje jer... Nastavak slijedi, priča ide dalje i ono što smo mislili da je kraj, samo je početak.
Bilo je ovo zabavno, maštovito i čarobno putovanje. Domaće, dobro, s lijepo lektoriranim tekstom (što je u zadnje vrijeme, čini se, rijetkost pošto to uopće navodim).
Drugačije, dovoljno kompleksno, ali na kraju razumljivo i dobro strukturirano štivo. Raznoliki likovi, posložena prošlost koja pokazuje svoje prste u sadašnjosti, a najavljuje se i u budućnosti. „Krv“ bih preporučila ljubiteljima žanra jer će pronaći ono što vole, ali mekše i nježnije napisano od nekih sličnih uradaka s kojima su se već mogli susresti.
„Biti dijelom tuđeg grijeha jednako je bitno. Možemo biti čisti od krivnje, ali ne i od tereta.“
Add comment
Comments