Recenzija knjige: Više ne znam tko si

„Ne možeš naći nekoga tko želi biti izgubljen.“

Naslov je bio taj koji je privukao moju pažnju – Više ne znam tko si... Jer znala sam se zamisliti kroz godine nad ovom izjavom koju sve češće vežem uz ljude. No možda je i do mene... Možda sam ja ta za koju ljudi ne znaju više tko je. Ne bih se čudila.

Nisam se toliko, u početku, obazirala tko je točno napisao ovu zbirku priča jer dovoljno mi je bilo da je domaća autorica. Volim se upoznati s našim spisateljima preko njihovih misli, a onda ako uspijem doći i na predstavljanje nekog od djela, to je pun pogodak. Za ovo potonje još nisam imala prilike, ali se potajno nadam. Ako se Split upoznao sa Sarom, što ne bi i Rijeka?

Zbrika priča - taj mi je dio bio najveća nedoumica čitati ili ne. Godinama ih čitam i rijetko kad uspijem pronaći onu dobru. Razumijem njihovu ideju, ali rijetko mi uspiju pružiti cjelokupnost koju bih ja pronašla zanimljivom i obuhvatnom. U par stranica nema ispravljanja i dodavanja kao u romanima, nema kamufliranja. Kratko je i ogoljeno, dobro je i uspješno ili nije.

Imam anegdotu oko „Kaleidoskopa“, zbirci priča Zorana Žmirića. Na predstavljanju iste, prišla sam autoru skeptična, ali ipak odlučna kupiti zbirku kako bih podržala njega, ali i svoj grad gdje se cjelokupna radnja odvija. Mora se kad-tad ta moja averzija početi mijenjati, a gdje bolje nego tada! Znam kvalitetu njegova stvaralaštva i priznajem mu to, kao i da „nisam ja baš od zbirki priča“ (autoru koji promovira baš to!).

Na što sam dobila odgovor, da iskreno nije ni on, ali da je „Kaleidoskop“ čak i njemu dobar. Rekoh, neka mu je na dušu onda! S potpisanim sam primjerkom otišla kući gdje je i suprug zavirio u nekoliko meni najdražih priča koje sam odmah tu večer pročitala. Zaključila sam da volim zbirku priča Zorana Žmirića! To mi je dalo nadu u neke buduće...

I drago mi je što je bilo tako! Drago mi je što sam si dopustila biti oduševljena i ovom zbirkom priča. Kratke, njih ukupno 26, a svaku bih rado čitala i dalje... Ne zato što nešto nedostaje, nego jer je toliko dobro, lirski divno, duboko, jednostavno, a toliko složeno, sve ono što je spisateljica odlučila podijeliti s nama. Širok spektar tema koje se vežu međusobno: odnosima ljudi, njihovim funkcioniranjem u društvu, obitelji, vezi, njihovim ulogama u svojim i tuđim životima koje dotiču.

Nakon par pročitanih priča, zbog lakoće i jednostavnosti pripovijedanja o nimalo lakim osjećajima koji izviru iz opisanih odnosa, poželjela sam vidjeti tko mi to progovara iz ovog posebnog teksta. Tada sam poželjela vidjeti tko to tako ozbiljno i znalački piše.

Sara Kopeczky Bajić po pozivu je spisateljica opće prakse, bavi se književnošću i jezikom, profesorica je engleskog i talijanskog jezika i ovo joj nikako nije prvo objavljeno djelo. Za prijašnja je dobivala nagrade i sigurna sam da je to bilo s jako dobrim razlogom. Više o njezinom književnom, obrazovnom, umjetničkom i svakodnevnom putu možete pronaći na internetu, kao i na njezinoj Facebook i Instagram stranici. Ja sam svoje neznanje ispravila i iskreno mi je drago zbog toga.

Usudim se reći, mlada autorica je dokazala da godine ne moraju igrati ulogu kada je ozbiljan, dubok i kvalitetan tekst u pitanju. To mi je u cijeloj ovoj priči nekako bilo i najdraže. Stereotipi koji nam govore da mladi ljudi ne znaju (o bilo čemu da se govori) bolje od starijih kolega, ovdje dokazuje suprotno. Baš sam bila ponosna na njezine godine života i ono što je već ponudila svijetu oko sebe.

Čitajući sam razmišljala na koji ću vam način uspjeti dočarati kvalitetu napisanog pa sam odlučila izdvojiti jednu filmično-atmosferičnu rečenicu koja bi mogla postati slika, cijeli roman, koja je sama po sebi odličan predložak za ekranizaciju... samo nastavite niz. „Brat je uragan usred kuhinje, odbija se o majčinu nemoć i očevu nepopustljivost, a ja se držim za stolicu dok mi zglobovi na prstima ne pobijele, da i mene ne odnese sa sobom.“ Savršeno!

Ne mogu reći da sam se pronašla u svakoj priči i da mi je svaka bila jednako dobra. Subjektivno gledam, kao što biste i vi, iako, sigurna sam da se svatko može ovdje pronaći, ili prepoznati svoje bližnje. Vjerujem i da ćete suditi, kolutati očima, biti iživcirani, ali isto tako da ćete razumjeti, pokušati shvatiti, cijeniti i suosjećati s likovima u određenim situacijama.