Recenzija knjige: Osumnjičeni

Dragi Antune Šoljane…

Ali zbilja :D, veliko sam obožavanje i poštovanje stekla prema našem sjajnom piscu kojeg, istini za volju, i nisam nešto pretjerano čitala tijekom školovanja. No dobro, nikad nije kasno. E dakle, što se svega lijepog dogodilo s ovom knjigom. Prvo, kratki sadržaj je već djelovao dobro, što za krimić smješten u domaćem okruženju za mene nije slučaj.

Zanimljivo je bilo k tome uopće da je roman napisan em po narudžbi, em prije sedamdeset (!) godina. I odmah da kažem da se to ni u jednom trenutnu nije osjetilo, kao što se zna osjetiti u starijim romanima, i ne govorim to u lošem smislu nego se jednostavno dašak proteklog vremena uvijek negdje potkrade.

U originalu se zvao Jednostavno umorstvo, i taj bi naslov također jako dobro funkcionirao da je ostao, upravo zbog polemike između dva glavna protagonista koja se protezala cijelim romanom i koja je zbilja i duhovita i simpatična i sjajna. Inače, još nekoliko informacija, roman je prvo izlazio u nastavcima u časopisu Globus sredinom 1950-ih, a onda je prvi put objavljen 1960. u ediciji roto-romana koji su se prodavali na kioscima (imali smo takve slučaje i kasnije u hrvatskoj književnosti i jako su dobro prolazili), tako da je to zapravo prvi objavljeni Šoljanov roman.

Drugo, prije početka čitanja, mogu reći ovako: interes mi je bio negdje na pedeset posto, no onda sam pročitala predgovor Marija Kolara i pogovor Pavla Pavličića i shvatila koliko su zapravo dobri i kvalitetni komentari, osvrti, recenzije, nazovimo ih kako god, zbilja potrebni i vrijedni. Poslije toga, interes se popeo na sto posto, i nakon samo nekoliko stranica, uvukao me u svoj ambijent i atmosferu, sa svojim tako lijepim, zbilja lijepim riječima i rečenicama, a onda i radnjom zbog koje mi se dogodilo ono što dugo nije, a to je da sam jedva čekala dolaziti doma i čitati.

S nekim knjigama je jednostavno tako i možda ovo nije objektivno, ali osjećaj tijekom čitanja bio je prekrasan i nadam se da ću ga uspjeti sačuvati. A naravno, i radnja je bila iznimno napeta. I treće samo prije nego krenem na radnju, knjiga u svom fizičkom obliku je božanstvena i pohvale nakladnicima i dizajnerima što su na taj način odali počast našem književnom velikanu. Ovdje mislim i na antologijski Kratki izlet.

E sad, radnja. Inspektor Horvat sprema se na dugo željeni počinak nakon što je konačno završio dugi slučaj kad ga hitno pozovu u zagrebački lokal Zvono gdje je nađen mrtav čovjek, ubijen tupim predmetom. Svi koji su u tom trenutku i neposredno prije bili u lokalu su – osumnjičeni. Kako bi ulovio ubojicu, mora pozorno slušati svjedoke i razaznati tko od svih njih laže. U tome mu ponekad pomaže i prijatelj, odvjetnik Matetić, kojeg smo i prije spomenuli kao jednog od protagonista, koji je blizu onoga što bi Watson mogao biti Sherlocku, samo što se na njih dvojicu simpatično obrušavaju.

"Da, mojem Watsonu. Znaš ga – to je onaj koji uvijek sa mnom u kavani raspravlja o kriminalističkim romanima i žali se što se kod nas ne ubija malajskim noževima ili indijskim otrovima." Kroz razgovore s osumnjičenima, polako na vidjelo izlaze mračne tajne iz prošlosti i uskoro je očito da naš ubijeni Josip Humljak i nije bio svetac i da je svatko tko je bio upleten imao motiv za ubojstvo. No ipak, ubojstvo je ubojstvo i netko treba odgovarati.

Horvat i Matetić su nam od početka dragi, no jesu i ostali likovi, koliko god to čudo zvučalo. I čak i bez pretjerane dubokoumnosti i poniranja u psihičko i privatno stanje likova, pogotovo Horvata, ipak nam je sve jasno, kao da ga točno imamo pred očima i točno znamo kakva je on zapravo osoba, van svog zadatka i profesije. I to je zbilja hvale vrijedno, da se bez zapravo ijedne situacije iz osobnog života ili bilo kakvih osobitih karakternih crta može stvoriti kompletan dojam o liku. A i ostalima. Iako o njihovim sadašnjostima i prošlostima nešto više saznajemo, nisu tu opjevani epovi o njihovim životnim ranama nego je sve opet vrlo dozirano i uvijek zanimljivo.