Autor: Zoran Žmirić
Izdavač: Fraktura d.o.o., 2022.
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
“Jer 80.-e su bile godine…” Jesu, i za moju generaciju najbolje u svakom smislu. Da je tomu tako, svjedočimo gotovo svakodnevno. I mnoge novije generacije vrlo često spominju ove izraubane, stare 80.-e, kao nešto pozitivno.
No da se ipak ne lažemo, nisu to baš bile godine meda i mlijeka. Bilo je to vrijeme kad su roditelji bili neprikosnoveni autoriteti, a mi samo klinci s ključem oko vrata koji su smjeli nešto reći samo ako ih se izričito pitalo. Sve fino upakirano, u skladu s Tolstojevom maksimom o sretno/nesretnim obiteljima uz koje je obvezan dodatak bio i neki od limenih ljubimaca.
Na predstavljanju romana odnosno “razotkrivanju” lika i djela Zorana Žmirića, sâm autor je priznao kako je na društvenim mrežama javno objavio jednu crticu iz djetinjstva, za koju je vjerovao da će to i ostati – crtica. I čitatelji bi ostali zakinuti za ostatak priče.
Srećom, “dogodila se” Marina Vujčić koja je sugerirala da bi to mogao postati roman. I bi roman, a Zoran je još jednom ušao u legendu i ne više tiho, poput Doca Hollidaya, nego na sav glas jer to i zaslužuje. Hvala, Marina!
“Izlazim pred zgradu, dišem duboko i ubrzano. U prsnom košu stvara mi se užarena lopta koja rotira i peče me. Osjećam vrtoglavicu, pa sjednem na stepenice i čekam da se lopta u prsima ohladi. Ali ne hladi se.”
Pomalo bojažljivo krenuh s čitanjem (s obzirom na sve ono što sam čula na promociji). S autorom sam skoro pa generacija, koliko će biti sličnosti, koliko razlika?! Uh, da je izbacio lik Sestre i Wartburg zamijenio Škodom, mirne duše bih ga mogla upitati zašto piše roman o mom odrastanju.
Strogi pater familias, majka (ta vječita tampon-zona) koja stane na tvoju stranu da bi kasnije izašla na megdan ocu, ogoljena i nezaštićena, ali odlučna zauzeti se za svoje “mladunče”. Ovakvih situacija ima bezbroj i o njima se dade napisati roman, o odrastanju i buntovništvu, o razumijevanju i oprostu. Zoran je to već učinio.
“Ušutim. Imam osjećaj da sam sastavljen od lego-kockica, ali nekako pogrešno. Kao da neki dijelovi nedostaju i nalaze se u nekom drugom kompletu, u nekoj drugoj obitelji.”
I tako samo nastavljaš čitati i klimati glavom prisjećajući se sladoleda u čašici, listanja časopisa “Praktična žena” i krojeva iz “Burde”; nasmiješ se zbog carinika Slovenca kojeg je znala valjda cijela bivša Juga i konačno, pustiš suzu zbog nezaboravne scene iz filma “Kozara”.
“Neke priče su moje, a neke drugih osoba iz mog nebodera te roman nije autobiografski”, reći će autor, a mi čitatelji istog generacijskog koda samo to možemo potvrditi. Jer priče su i moje i tvoje, naše… Promiče stranica za stranicom, a svaka je popraćena u glavi slikama vlastitog djetinjstva.
Žmirić je u jednom intervjuu istaknuo kako je ponekad zamorno slušati pitanja o tomu koliko u njegovim pričama ima autobiografskih elemenata. Kaže kako je to njemu apsolutno nebitno jer, kad se i sam nađe u ulozi čitatelja, bitno mu je samo je li iz pročitanog teksta uspio dobiti emociju.
Vjerujem da će mnogi dobiti određenu, prijeko potrebnu, vrstu emocije prilikom čitanja ovog kratkog romana. Htjeli bismo još, ali Zoran točno zna odmjeriti koliko je potrebno da ne postane zamorno ili ne daj Bože dosadno.
Nama Riječanima je posebno drago što je autor svoj roman dovršio u Rijeci, a budući da se radnja odvija upravo u njegovom rodnom gradu drugačije nije ni moglo biti. Neki od nas će možda, prolazeći pored Čandekove br. 8, baciti oko na obližnji parking ne bi li na njemu slučajno ugledali cinober crveni Wartburg karavan.
“U tom je autu cijeli jedan život. Ne samo njegov, već cijele naše obitelji.”
“Gledam starog, smije se. A kad se stari smije, sve je u redu.”
Add comment
Comments