Autor: Ante Tomić
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2024.
Recenziju napisala: Tonkica Palonkica
IG: @tonkicapalonkicacitalica
GR: https://www.goodreads.com/user/show/21285672-tonkica
Odmah da priznam kako mi je ovo tek drugi susret s autorom. Da, da, nisam čitala ni „Čudo u Poskokovoj Dragi“, ni „Ništa nas ne smije iznenaditi“, kao ni „Veličanstveni Poskokovi“, ni „Ljubav, struja, voda, telefon“, ni „Pogledaj što je mačka donijela“. Računa li se možda to da sam pogledala ekranizaciju za „Što je muškarac bez brkova“ i „Karaulu“? Ne? Ok... znam, morat ću nadoknaditi.
No, pročitala sam „Punoglavce“, simpatičnu priču koja vraća u djetinjstvo s dovoljno duhovitim, pametnim, raznolikim i prepoznatljivim likovima. I evo me sada s utiscima na najnoviji autorov roman „Nada“ uz koji sam provela jako ugodno vrijeme.
Svaki novi ulomak kreće s rečenicom objašnjenja što nas tu čeka: „ima jedan vrlo neobičan obrat, sa stranih jezika u početku se prevode tužne ljudske sudbine, a kasnije veseli natpisi na ženskim gaćicama“.
Na prvu sam se zabrinula zbog toga, ali ispalo je da je dovoljno općenito da ne smeta jer ne uspijeva u potpunosti razjasniti, ostavlja čar osobnog otkrivanja. Sumnjam da se ista vole, jer čitanjem se želimo iznenaditi, želimo doznati onda kada je potrebno, ne unaprijed prije samog događaja. Sjećam se da sam čitala roman „Teodora“ (Paul I. Wellman) koji je imao isti princip, ali je malo toga prepuštao mašti.
Kada bih trebala reći o čemu nam „Nada“ točno govori bilo bi puno lošije od ovog citata koji sam prepoznala baš kao njezin savršen opis: „Sirijac se probudi na plaži i pita je li ovo Italija? Prijatelju moj, bila bi da si jučer doša. Vire i narodi ovde su se krvavo istrebljivali, ali puno češće su se mišali, surađivali, dilili pisme i priče i ricete kako stavit janje na ražanj, napravit kozji sir, smotat sarmu, skuvat crni rižot i ispeć ćevape. Sve je, ukratko, u ovon našen mediteranskon svitu jednako autentično i neautentično. Jednako istinito i jednako lažno.“ Možda ni ovako neće biti sve potpuno jasno, ali treba pročitati i sam doživjeti ovu novu Tomićevu priču.
Dan svete Margarete koji se svake godine svečano održava na otoku vrhunac je cijelog romana. Svaki od likova koje smo na određene načine, najčešće kroz razgovore s drugima upoznavali, ovaj će dan doživjeti i proživjeti na svoj način. Blagdan, bitan vjerski dan nikad nije potpuno u svom duhu jer je taj trenutak najbolji za preispitivanje svoje vjere.
„Svi znamo kako to ide s Bogom. Za sve dobro što se dogodi, Bog je zaslužan. Sve zdravlje i berićet, sva dobrota i lipota, sve nan je Bog da, a za sve zlo i ružno mi smo ljudi sami krivi.“
Duhovito, ali onako nenapadno, opisujući otok i njegove mještane i posjetitelje štivo čini laganim i ugodnim za čitanje. Otočki, dalmatinski govor „čujemo“ u konverzaciji i simpatičan je odmak od književnog kojim je roman u osnovi pisan. Isti se samo na taj način nadopunjuje i stilski također ugodno klizi dočaravajući sve ostalo bitno za priču.
Žao mi je što roman nije bio duži da se više družim s otočkom ekipom, ali je autor svoju pripovijest ukoričio na manje od dvjesto stranica i navedeno rezultira da se „Nada“ vrlo brzo pročita. Možda se ovako čini da je sve u romanu med i mlijeko, ali nije, sve je životno, sa svakodnevnim „običnim“ problemima.
Ljubavnih, prijateljskih, tu su i problemi osobnih nesigurnosti, obiteljski problemi, vjerski... Svi se možemo u stranicama prepoznati i sigurno ćemo suosjećati s likovima koji će se naći u nama poznatim problemima.
„Uvijek je zapravo bilo kao u ovim podmuklim valovima što ga bespomoćnog naizmjence guraju u dubinu i podižu iznad površine samo da kratko srkne zraka, jedva što bi se iskobeljao iz jedne, već bi upadao u drugu, još goru nevolju.“
Sam naslov romana daje nam srž romana i to je ono što se na jedan realan, topao način proteže kroz cijelu knjigu. Vrlo suptilno, do samog kraja likovi pokušavaju najbolje što mogu utjecati na svoje odluke kako bi odabrali najbolji put za sebe bez obzira na sve prepreke koje su pred njih stavljene. I uhvatila sam se kao navijam, kako se nadam da će svatko pronaći svoj sretan put, svoj komadić ispod sunca.
Ovo lagano i simpatično štivo o ljudskom ponašanju savršeno bi bilo čitati na plaži. Ipak, vodi nas na otok pa bi i naša blizina mora samo nadopunila cijeli doživljaj čitanja romana. Ta neka vibra koju pruža potiče uzeti je sa sobom na plažu ili kada krene jesen i zimski dani uz nju prizvati toplinu, miris mora i one bezbrižne ljetne dane.
Onaj kratak opis romana koji sam gore izdvojila iz teksta ima i svoju vrlo duhovitu inačicu na koju se isti nastavlja. Duhovitost i ležernost koje dobivamo kroz autorov stil knjigu čine još pitkijom, lepršavijom i nakon čitanja ćete je sigurno preporučiti dalje, kao što i ja sada radim.
„Is this Italy?“ pojasnio je arapski izbjeglica što ga zanima.
„No“, odgovorio mu je Krste jezgrovito.
„Sad nije“, primjetio je Vinko, „ali da je doša prije sedamdeset, osamdeset godina...“
„Falija si epohu, momak“ rekao je Emil Selimu. Selim ga je s nerazumijevanjem pogledao.
„Right place, wrong time“, preveo je profesor filozofije.“
Voljela bih živjeti u kulisi ovoga romana ili još bolje, boraviti tjedan dana ljetnog odmora na ovakvom otoku s ovim ljudima da si povratim osjećaj sreće, mira, opuštenosti i svima potrebne nade...
Add comment
Comments