Recenzija knjige: More ili san

„Polažem izvjesne nade u ovu knjigu, premda po običaju neću zadovoljiti temeljna očekivanja čitatelja.“

Sasvim mi je jasno zašto je ova knjiga autorici važna, kao što mi je i jasno kako prethodna iskustva, a i uvijek visoka očekivanja, oblikuju potencijalnu budućnost. No moja su očekivanja i više nego ispunjena. Nisam imala nikakvu predodžbu što me čeka unutar ovih krasnih korica, odnosno, bojala sam se da ću čitati nešto nostalgično patetično, no nisam dobila ništa od toga, barem ne u onim dosada viđenim dosadnjikavim okvirima.

„More nikada nije komadić, ili dio, uvijek je to svekoliko, filozofsko more kojem brode moji snovi, a boje mu variraju od kobaltne do tirkizne.“

More ili san autobiografska je proza u kojoj se autorica prisjeća ljȇtā kroz godine koja je provodila i koja i dalje provodi na moru, nekad kao djevojka, sada kao majka s kćeri Antonijom, u obiteljskoj kući koju je sagradio njezin voljeni otac. Izgleda kao da su sve brige i nevolje svakodnevnog života čekale tih mjesec i nešto ljeta kako bi nestale i prepustile svoje mjesto miru, spokoju, idili. Pravim je riječima i taman kako treba autorica prenijela osjećaje sklada, ljepote i jednostavnosti ljetnih dana koji je prate od djetinjstva i koji je ni u odraslim godinama nisu napustili. To joj je okruženje stalno na umu, a pretočilo se i u temu doktorskog rada na kojem još radi, a koji se tiče Arkadije u starijoj hrvatskoj književnosti.

U romanu nema linearne radnje, nema ludih zapleta ni intriga, nema glavnih i sporednih likova, ali ima pregršt osjećaja pažljivo i iskreno ispisanih, ima zanimljivih priča i zapažanja, ima zaljubljenosti i mladosti, ima sjetnih i bolnih trenutaka koji će uvijek ostati takvi, ali koji su prekrasno ispisanim riječima možda barem malo postali lakši.

„Vještičji princip, da oblikujemo život prema sebi, ne funkcionira. On treba oblikovati nas, kroz ne uvijek jasne, ne uvijek ugodne, ne uvijek opravdane postupke drugih prema nama. Drugi su ključ. Mi samo trebamo otvoriti vrata, umjesto da vičemo na njih kroz mali prozor naše utvrde, tražimo da se ponašaju onako kako smo zamislili. Ideja da ću skončati u ovom išaranom, tužnom gradu u kojem tramvaji svako malo stanu u gužvama ne čini me sretnom.“