Recenzija knjige: Samo da sve dobro prođe

„Razmišljam o strategiji: polako i oprezno, ali uvijek naprijed. Nema drugog načina.“

Kod mene se u rukama našla još jedna zbirka priča - „Samo da sve dobro prođe“ domaće autorice Aleksande Filipović i to nakon Zafóna i njegove zbirke „Grad od pare“. Za Zafóna je bio kriv Hoću knjigu book club kojeg vodim jer su cure odabrale baš taj naslov kao zadatak za ožujak, a za autoričine promocija koja se za navedenu zbirku održala u novoj gradskoj knjižnici u Rijeci 22. ožujka.

Ok, onda ovdje u biti okrivljujemo nakladnika zbirke (posebno njegove predstavnike, urednika i moderatora), autoricu i mjesto održavanja, ali i ja snosim dio krivice jer me sve navedeno poguralo da provjerim što to moja sugrađanka piše i kako će se to meni svidjeti. Hoću li prepoznati sebe ili neke poznate ljude u njezinim rečenicama?

Rekla bih da su žanrovski zbirke priča kao takve baš posebne budući da nam u par stranica moraju ispričati SVE. Rekla bih i da je to teže uspješno napraviti, za razliku od romana i njegove puuunoo opširnije strukture. Nema u pričama skrivanja, nema muljanja, nema izvlačenja, sve je tu vrlo transparentno.

To je jedan od razloga zašto ja češće ne posežem za ovom vrstom literature. Priče mi najčešće ne uspiju iznjedriti kvalitetnu cjelovitost, ali kada ih pronađem, ili bolje rečeno kada sebe u određenim crticama prepoznam, onda je to biva odlično!

Velika je razlika, na raznim razinama u ova dva gore navedena naslova koja možda nema ni smisla uspoređivati. Ovako laički, subjektivno, svjesno bespotrebno, ipak želim navesti da s Aleksandrom češće pronalazim smisao u izrečenom, jasan početak, sredinu i kraj, poruka je češće razumljiva, u pričama vidim sebe i svoje (ipak smo iz istog grada) pa se za sve lakše vežem.

Carlos Ruiz Zafón je poseban pripovjedač, s neponovljivim stilom koji razoružava čitatelja bez obzira o čemu govori. No, „Grad od pare“ će mi jako brzo ispariti iz sjećanja bez obzira na sve, dok će „Samo da sve dobro prođe“ biti puno duže sa mnom.

Kao i kod svake knjige, kratke mi se priče na neki, bilo kakav, moj način moraju svidjeti. Bilo to prepoznavanjem, duhovitošću, šokiranjem, izazivanjem tuge, empatije, ljubavi, topline... Kada se u meni pobudi emocija, znam da svira po pravim žicama.

U zbirci „Samo da sve dobro prođe“ takve su priče pod imenom Granice i Boja pa su mi onda one nekako najdraže. Ima me tamo. Osjetila sam toplinu, nadu, ali i živciranje i frustraciju zbog situacije bez prijeko potrebne promjene. Kako bi do iste došlo moraš početi drugačije gledati na situaciju, pokušati nešto promijeniti, prilagoditi sebi ili nastaviti istim putem, putem glavobolje.

„Što vrijedi to što im nisam naudila kad one znaju da sam im mogla pomoći, a nisam?“

Sigurna sam da će svatko u nekoj od priča pronaći ono što ga raduje, ili ono što prepoznaje i razumije. Isto tako vjerujem da će kao i kod mene neke od priča proći nezapaženo, što je isto potpuno normalno budući da smo svi različiti. Mišljenja sam da bi bilo interesantno ovu zbirku čitati kao skupina i o svakoj najdražoj ili nejasnoj ili najtežoj prokomentirati pa dobiti i drukčiji uvid.