Recenzija knjige: Slučaj vlastite pogibelji

„Meni se navek činilo ka se komunikacija događa… negdi v polusvijesti, dok se približimo jedni drugima donekle, dok osjetimo drugoga, osjetimo kaj nosi sa sobom, teret prošlih generacija. Zlostavljani i zlostavljači, kajanje, jal, čežnja bez kraja. Mi jedni v drugima vidimo konstrukcije vagona, a svoje ne vidimo i ne razmimo. I tak se dogodi ka z nekim bez nekše logike klikneš, od drugih ti se zevle, oko tretjih kaj da su pikači, pa im nejdeš blizu, osim ako očeš nekše nove rane. Dok deneš dvoje ljudi v prostor, daš im da jednostavno budu tam, bez nekše jasne upute, pustiš ih dosta dugo, da potonejo v sebe i nekši svoj nemir, oni bodo nakon nekaj časa jeden prema drugomo počeli odigravati jeden točno određeni obrazac ponašanja. Razmiš?

- To onda znači ka jedni drugima samo popunjavamo prazna mesta.

- Ili stvaramo prazna mesta koja su prije ne postojala. To si meni recimo ti. I za ve se čini da to nitko osim tebe nemre popuniti. I istodobno da mi treba ta praznina. Znam, sjebano.

Zagrlim ga. Imam taj neki mot s njim i samo s njim, nikad ni s kim drugim, sastoji se u tome da mu gurnem svoju glavu tjemenom u pazuh i onda kimam i kružim glavom i stišćem sve jače i jače, kao da hoću ući u njega. Škaklja ga, nasmije se.

- Pak mi to delaš.

- Pokušavam ti biti još bliže i još bliže.

- Znaš da nema bliže od ovog. Ako odeš dalje, došla budeš mi s druge strane.

- Javim ti kak je tam.“

Prošle je godine u veljači u Vijencu izašao ulomak iz najnovijeg romana najdražeg nam Kristiana Novaka do čijeg smo objavljivanja morali pričekati još nekoliko mjeseci. I sjećam se da sam čim sam pročitala naslov bila oduševljena preko svake mjere. Tada je glasio, a može se pročitati iz gore izdvojenih citata, Znaš da nema bliže. I znam da su poslije autor i urednik komentirali da su dugo razmišljali o naslovu i imali nekoliko opcija i stalno ih mijenjali, ali da… ovaj mi je ostao neprežaljen.

Još nam je jednom Kristian Novak dokazao da je veliki književnik, i da je ono što on piše velika književnost. Črna mati bila je potresna, traumatična, neopisivo i nezaboravljivo teška. Ciganin je bio ali najbolji, a njegova se struktura donekle primjenjuje i u Slučaju vlastite pogibelji. Opet pratimo priču kroz više perspektiva likova (profesorica, policajac), opet imamo smrt u nerazjašnjenim okolnostima (drugi mladi policajac), i opet imamo nepristranog autora koji pokazuje mane i vrline pojedinaca i društva.