Autor: Kristian Novak
Izdavač: Naklada OceanMore d.o.o., 2023.
Recenziju napisala: Ivana
„Meni se navek činilo ka se komunikacija događa… negdi v polusvijesti, dok se približimo jedni drugima donekle, dok osjetimo drugoga, osjetimo kaj nosi sa sobom, teret prošlih generacija. Zlostavljani i zlostavljači, kajanje, jal, čežnja bez kraja. Mi jedni v drugima vidimo konstrukcije vagona, a svoje ne vidimo i ne razmimo. I tak se dogodi ka z nekim bez nekše logike klikneš, od drugih ti se zevle, oko tretjih kaj da su pikači, pa im nejdeš blizu, osim ako očeš nekše nove rane. Dok deneš dvoje ljudi v prostor, daš im da jednostavno budu tam, bez nekše jasne upute, pustiš ih dosta dugo, da potonejo v sebe i nekši svoj nemir, oni bodo nakon nekaj časa jeden prema drugomo počeli odigravati jeden točno određeni obrazac ponašanja. Razmiš?
- To onda znači ka jedni drugima samo popunjavamo prazna mesta.
- Ili stvaramo prazna mesta koja su prije ne postojala. To si meni recimo ti. I za ve se čini da to nitko osim tebe nemre popuniti. I istodobno da mi treba ta praznina. Znam, sjebano.
Zagrlim ga. Imam taj neki mot s njim i samo s njim, nikad ni s kim drugim, sastoji se u tome da mu gurnem svoju glavu tjemenom u pazuh i onda kimam i kružim glavom i stišćem sve jače i jače, kao da hoću ući u njega. Škaklja ga, nasmije se.
- Pak mi to delaš.
- Pokušavam ti biti još bliže i još bliže.
- Znaš da nema bliže od ovog. Ako odeš dalje, došla budeš mi s druge strane.
- Javim ti kak je tam.“

Prošle je godine u veljači u Vijencu izašao ulomak iz najnovijeg romana najdražeg nam Kristiana Novaka do čijeg smo objavljivanja morali pričekati još nekoliko mjeseci. I sjećam se da sam čim sam pročitala naslov bila oduševljena preko svake mjere. Tada je glasio, a može se pročitati iz gore izdvojenih citata, Znaš da nema bliže. I znam da su poslije autor i urednik komentirali da su dugo razmišljali o naslovu i imali nekoliko opcija i stalno ih mijenjali, ali da… ovaj mi je ostao neprežaljen.
Još nam je jednom Kristian Novak dokazao da je veliki književnik, i da je ono što on piše velika književnost. Črna mati bila je potresna, traumatična, neopisivo i nezaboravljivo teška. Ciganin je bio ali najbolji, a njegova se struktura donekle primjenjuje i u Slučaju vlastite pogibelji. Opet pratimo priču kroz više perspektiva likova (profesorica, policajac), opet imamo smrt u nerazjašnjenim okolnostima (drugi mladi policajac), i opet imamo nepristranog autora koji pokazuje mane i vrline pojedinaca i društva.

Uvijek ide od općeg prema pojedinačnom. Pojedinca stavlja u poznate nam kontekste i mi ih upoznajemo i poistovjećujemo se s njima, s nekima više, s nekima manje. Mladi čovjek izgubio je život u borbi sa sustavom. Mlada, ambiciozna profesorica pokušava govoriti istinu i boriti se protiv zatucane elite, čak i po cijenu vlastita posla. Možda sve ovo zvuči kako bismo se rado okrenuli od ovih likova i tema jer, što da tu zapravo radimo i kako da išta promijenimo, ali zapravo se itekako tiče svih nas. Opet, naravno, imamo i međimurski dijalekt kroz koji mi se (opet) ponekad bilo teško probijati, ali ajde, išlo je.
Sve u svemu, Slučaj vlastite pogibelji kompleksan je roman koji se bavi istim takvim temama. Naš je autor izvrstan promatrač drugih ljudi, pisac i psiholog u jednom, dosljedan, pametan, dubok. Pažljivo i temeljito osluškuje i promatra druge, analizira i ponire u dubine raznih problematika. Imala sam ga sreće upoznati i poslušati, toliko je skroman, normalan, toliko sebe miče u drugi plan, ma ni u drugi. Možemo biti sretni što živimo u vremenu u kojem i on i tako pratiti njegov rad, razmišljanja i utjecaj.
Add comment
Comments