Recenzija knjige: Ciganin, ali najljepši

„Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima."

S nekim knjigama je tako. Od prve stranice znamo da se sprema nešto što ne smijemo propustiti. Uvuku nas u svoj svijet i ne puštaju, a bez upotrebe ikakve sile. To je ta posebna moć koju imaju riječi kada se njima služe iznimni pisci. Ovim gore riječima započinje Ciganin, ali najljepši, danas već kultni roman našeg mladog i nevjerojatno nadarenog, pametnog pisca Kristiana Novaka. Intrigantno djelo u svojoj slojevitosti i kompleksnosti, izuzetno dobro napisano, fabularno vješto vođeno, a problemski i tematski važno.

A o čemu se radi?

Ne baš omiljeno pitanje, no tko mi je i kriv kad uobičajeno uslijedi nakon mog uplitanja u čitalačku aktivnost bližnjih... i daljnjih ljudi. Jer, o čemu se ovdje zapravo radi? Teško je to reći.

Ovo je roman koji se može promatrati iz toliko mnogo perspektiva. Na prvi pogled najviše dominira ona jezična, što je i razumljivo jer jezik i stil pisanja čine onaj prvi sloj koji dotičemo u susretu s bilo kojim djelom. I kritičari kao jednu od najzapaženijih kvaliteta Ciganina ističu upravo jezičnu obradu. Novak nam daje slojevit opis jednog međimurskog sela, izbjegličkih logora, suvremenih tema, koristeći urbani sleg i lokalni dijelekt. Ono što također odmah primijetimo i što itekako pridonosi napetosti cijele priče pripovjedni su glasovi u romanu koji služe da bi ispričali događaje iz različitih perspektiva. Točnije, njih četiri.

Roman dakle teče u četiri pripovijedne linije od kojih je svaka zapravo ispovijest u prvom licu. Prvu priču pripovijeda Milena, četrdesetogodišnjakinja koja se nakon niza neuspjeha vraća u rodno međimursko selo, u međimursku zabit koja samo naglašava njezin osobni poraz. Drugu priču priča Kurd Nuzat koji u izbjegličkom valu pokušava iz Mosula doći u Francusku. U trećoj priči pratimo policajca Plančića koji je iz Zagreba poslan u Međimurje jer, dogodio se zločin. A četvrta je priča Sandijeva koji se kao mladi, dvadesetogodišnji pripadnik romske zajednice pokušava riješiti takve obilježenosti, siromaštva, retardirane majke i društva kojem ne pripada.

Sve započinje ljubavnom pričom dvoje ljudi, Milene i Sandija, koji se ni pod kojim uvjetima ne bi smjeli voljeti: on je Rom, a ona Hrvatica, on je mlad i ljepuškast, a ona dvostruko starija od njega. No ipak, ljubav se dogodi i na tjelesnom i na emocionalnom planu, ali je od početka praćena strahom i oprezom, jer selo takvu ljubav niti podržava niti oprašta. Uz ljubavnu dramu moramo upisati i kvačicu u kućicu pokraj „kriminalističkog romana" jer se negdje po sredini knjige događa zločin i u toj je priči potrebno pronaći krivce. 

Ujedno je zločin i pomoć nama čitateljima da saznamo kako se životi, svi od reda tragični životi ovih različitih ljudi, isprepliću i ostaju zauvijek povezani. Tako je ovo i psihološki bolno realna priča svakog pojedinog pripovjedača (i još nekih sporednih likova). Sva su četiri pripovjedača nepouzdana, s cijelim rasponom (uglavnom loših) emocija, s unutarnjim i vanjskim sukobima, sa strahovima i patnjama, a zabilježena na transkriptima jedne policjske istrage. Ali takav je i život. Svi su oni obični ljudi s pokušajima i pogreškama, s teretom i patnjom, sa strahovima i nadama. Pogotovo strahovima.