Recenzija knjige: Huzur

Martina Mlinarević je društveni aktivist i kolumnist, teme su joj lokalnog karaktera. Huzur je definitivno lokalan. Govori o životnoj borbi i strahu na jednu stranu, o ljubavi i zahvalnosti na drugu stranu. Cilj je mir, točno što i riječ huzur predstavlja.

Ovo je jedna od onih knjiga koje morate sami pročitati kako biste ju doživjeli na svoj osobni način. Poetska proza dira u za to namijenjene točke svake osobnosti, duše, srca, uma. Spisateljica je poznata po tome da nema dlake na jeziku. S njom smo po principu "što na umu, to na drumu". I ovdje je tako. 

Otvoreno o raku, ljubavi, braku, roditeljima, strahu, prijateljima, sreći, zahvalnosti i svemu što ju okružuje. Sve to na vrlo malo stranica gdje se mene dio nazvan "Nikad ti nisam rekla" najviše dojmio. Huzur je knjiga koja nam donosi toliko puno, pravi je mali dragulj. "Sreća nije sutra i negdje, saznaš na najgori način. Čekajući je sutra, prođe nam danas."

Volim upoznati spisatelja dok iskreno i bez zadrške piše o sebi. "Moram ja upasti u sretne procente, jebem me golubom isposranu nekad i negdje." Prava doza sarkazma, humora, savršeno prati stil te sam se uhvatila kako se smješkam potvrđujući napisano. "Kad postaneš dio statistike o procentu preživljenja shvatit ćeš da je svaki momenat koji si dao za sekiranciju bio potpuno za kurac." Nema rukavica, samo težina: "Najteže je držati njih dok čekaš da oni pridrže tebe..."

Imala sam prilike upoznati autoricu na predstavljanju baš ove knjige. Sada vidim da sve ono što nam je tada pokazala da ona jest, savršeno se uklapa u njezin tekst knjige. "Shvatit ćeš da trajanje nije trpljenje. I da je jedina sramota živjeti sramotno samotno u nesretnoj sreći, gurajući u sebe kamenja. Sve što si gurao mireći se, na tebi će izrasti malignim stanicama."