Recenzija knjige: Ljuljačka

Zbirka je ovo realnih i svakodnevnih, susjednih, svačijih, tematski različitih, ponekih duhovitih, ljubavnih, prijateljskih priča, promjenjivih i onih za koje znamo da se neće mijenjati iako bi trebali. Jer u Hrvatskoj smo pa se nećemo zavaravati, zakolutat ćemo očima, podsmjehnuti se i nastaviti sa čitanjem.

Autorica ove zbirke je Valentina Mavretić, inače moja sugrađanka koja je svoju adresu zamijenila za onu u Zagrebu. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Dobitnica je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture za zbirku kratkih priča; raznih scenarističkih poticaja Hrvatskog audiovizualnog centra za filmske i TV projekte („Uho“, „Mama je kriva za sve“, „Biti u rodu s Johnom Malkovichem“) i Nagrade „Marin Držić“ za dramski tekst „Kod Peregrinovih“. Članica je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.

U zbirci priča autorica otkriva kako na svijet gledaju i kako se u njemu snalaze milenijalci. Devet je to jednostavnih i razumljivih priča s „Ljuljačkom“ kao središtem bitnosti po kojoj je zbirka i dobila naziv. Zamislila me, kao i svaka, ali kod nje i njezine teme ćemo se nervirati, kao da se nama događa, znajući u startu kako će se premisa završiti. A, da... Tako je, kako je, zar ne? Rijetki se s ovim ne bi složili. Slijeganje ramenima naša je normalnost, realnost, svakodnevnost.

Pročitala sam nekoliko zbirki prošle godine i primijetila kako se nisam uvijek u svakoj priči povezala, ponekad sam ostajala zbunjena, nisam razumjela bit ili mi je neka od njih bila nevažna. Subjektivno i iskreno gledano, vjerujem da će tako biti sa svakim čitateljem. Nismo na istoj valnoj ni sa svakom svojom mišlju, a kamo li s tuđom. I to mi je skroz u redu.

Nismo u nečijoj glavi dok je stvarao, a možda sada niti autor više nije u istoj atmosferi što i njemu nudi drukčiju perspektivu na osobni tekst. Meni se to događa s čitanjem nekog mog teksta nakon određenog vremena pa je možda tako i s pravim pisanjem.

Pronašla sam ja sebe između Valentinih rečenica iz priča, vidjela sam ljude iz svoje okoline i sigurna sam da će to primijetiti svatko tko bude pročitao ovu zbirku. Javora sam iz priče „Grom ubio tristo sobova“ potpuno razumjela:

„Javoru je psovka bila omiljeni način da započne dan. Govorio je da je psovka poput češnjaka, tjera vraga, pokazuje da drži svoj život u rukama... Volio ih je i izmišljati.“