Autor: Martina Mlinarević
Izdavač: HENA COM d.o.o., 2025.
Recenziju napisala: Sandra
IG: https://www.instagram.com/sandyy_bee/
GR: https://www.goodreads.com/user/show/32538982-sandra-nedopri-ljivica
„Ako negdje postoji raj, Smetana je stvorio njegov soundtrack.“
Prije nego sam počela čitati ovaj roman, bila sam fascinirana njegovim naslovom. Simbolika prenošenja osobe preko praga višestruka je, u ovom slučaju – prelaskom preko praga, ostavljaš za sobom prošlost kakva god bila i krećeš u nešto novo, s njegove druge strane. Prenošenje mladenke/mladoženje preko praga predstavlja čin u kojem bračni par kreće u novi, zajednički život. A prelazak preko Praga, za autoricu je poseban – napuštajući rodnu domovinu, stvorila si je novi dom, u drugoj zemlji.
Martina Mlinarević u ovoj knjizi donosi fragmente svog života i iskustva iz vremena provedenog u Pragu, gdje obavlja dužnost ambasadorice Bosne i Hercegovine. No, ovo nikako nije politički roman, to je roman o humanosti jedne proganjane žene koja čovjeku nije znala biti ništa drugo doli čovjekom.
Ljudi koje je susretala, njeni „zemljaci“ koji su u tuđini tražili pomoć, izbjeglice iz Ukrajine koje bježe od ratnih strahota postali su glavni akteri ovih priča. Kao i jedan grad.
Posebna vrijednost knjige je u tome što Martina svoju diplomatsku ulogu ne prikazuje kroz formalnosti i protokole, nego kroz ono što se događa kada se funkcija ostavi po strani, a ispred nje stane čovjek. Njena potreba da pomogne, da razumije i da zaštiti svoje ljude često je jača od pravila i očekivanja koja jedna takva pozicija nosi.
Njene priče imaju toplinu, ali nisu lišene ironije. Naprotiv, tamo gdje bi priča mogla postati pretjerano sentimentalna, pojavljuje se duhovitost, ponekad i crni humor, koji joj daje posebnu dinamiku. Taj spoj nježnosti i ironije jedan je od razloga zbog kojih se knjiga čita lako, ali se o pročitanom razmišlja dugo nakon posljednje stranice.
Martina progovara i o češkim studentima i radnicima, o svojoj raji koja živi i radi u stranoj zemlji, ali i o Bekimu – velikom piscu čija ju je smrt osobno potresla i kako ni trenutka nije dvojila prilikom donošenja odluke da se zastava na zgradi veleposlanstva spusti na pola koplja. Nisu svi „njeni“ time bili oduševljeni, kao ni mnogim dijelovima iz života koji su trebali biti isključivo njezina intima, ali mnogi su našli za shodno da joj kažu kako bi trebala živjeti i da joj prišiju mnoga imena, koja se normalan i pristojan čovjek ne usudi izreći.
A onda je tu Prag, grad koji nije samo mjesto u kojem se radnja odvija, nego jedan od njenih najvažnijih likova. Njegove ulice, mostovi, Vltava, arhitektura, glazba i kultura provlače se knjigom poput posebne melodije.
Bio je užitak čitati kako su, u doba pandemije, Česi molili nadležne da otvore knjižare jer to je narod koji čita posvuda – u prijevoznim sredstvima, parkovima, na ulicama.
Ipak, stječe se dojam kako iza prekrasnih praških razglednica stalno proviruje Sarajevo. Čini se da Martina, gdje god da ode, sa sobom nosi svoj grad, njegovu spontanost, humor, tugu i sposobnost da ljubav pronađe i onda kada joj okolnosti nisu naklonjene.
Prag sam posjetila dvaput, u razmaku od tridesetak godina. Prvi put na maturalcu, davnih 80.-ih kada sam onako mlada i luda ipak tvrdila da mi je najljepši i da ću se sigurno još jednom vratiti. I jesam, puno kasnije, sa svojim suprugom. I bio je još ljepši, a srcu i dalje drag i nekako posebniji.
„Bože, sjećam se da sam pomislila, Ti s kojim ne razgovaram često, bolje rečeno nikada, daj samo da ovi ljudi imaju sretan ostatak života.“
Ove rečenice ne mogu pisati osobe kojima nije stalo, koje ne drže do svog bližnjeg. A najčešće su to i osobe koje se napada i vrijeđa zbog raznih razloga, naravno neutemeljeno. Ne znam, valjda takvi ljudi kod drugih izazivaju strah pa da ih otjeraju moraju napasti svim sredstvima. Ima u Bibliji ona rečenica koja kaže otprilike: Bože, oprosti im jer ne znaju što čine. Teško je izdići se iznad svega, ali osobe poput Martine to mogu.
„Imam tu naviku, da ne zna, uslikati ga ujutro prije buđenja. Gdje god bili, u svakom gradu i svakom jutru, spremam njegove usnule oči u svoju rožnjaču. Jednom kad odem, zadnje što bijah nek ne budu pompozne riječi i epiteti iz kurtoazije. Da odem kao zurač u njegovo lice koje spava. Meni dosta.“
Prošla je autorica teške trenutke vezane uz svoje zdravlje, ni teška bolest je nije zaustavila ni porazila. Ali nekako je još teže kada se netko tvoj, netko drag, čovjek tvog života, bori da preživi. Vjerujem da bezbroj puta pomisliš da ćeš učiniti sve samo da bude dobro.
Nakon svega, kad zaklopiš knjigu, ona i dalje ostaje u tebi. Razmišljaš o tome bi li i ti možda mogla tako ili bi pokleknula već kod prve prepreke. Martina pokazuje da se može, samo moraš htjeti boriti se, moraš htjeti živjeti.
Neću reći da mi je žao što sam tek sada uzela u ruke jednu od autoričinih knjiga jer kažu da sve dolazi u pravo vrijeme i ja to vjerujem. Drago mi je što je ovo knjiga s kojom sam krenula i taj Prag kojeg ću dugo pamtiti i možda mu se još koji put vratiti. Do tada, sigurno nastavljam s ostalim Martininim knjigama i baš joj onako od srca želim svu sreću u životu.
„Prenijet ću te preko Praga, samo mi preživi.“
Add comment
Comments