Recenzija knjige: Doručak

"Prvo razočaranje u prijatelja vrlo je osobit i dubok doživljaj. Vjerujem da sam se tada zapitala postoje li uopće ljudi koji nisu sami."

"Doručak", roman našeg mladog književnika Dinka Mihovilovića, pravo je malo remek-djelo. Teško da ću se dosjetiti riječi dostojnih hvale, ali zbilja, ovo je u svakom pogledu vrhunsko književno djelo. Poželim sada biti na blok-satu lektire, da nas ima barem tridesetak na jednom mjestu koji smo pročitali pa da svi lijepo možemo pričati i dijeliti dojmove i zapažanja. Jer ima ih. Smisliti ovakvu priču, usuditi se ispričati je i pritom ostati usredotočen, ispripovijedati je u stilski savršenoj formi bez ikakvih viškova, posložiti je na način da do samog kraja ne znamo što će se dogoditi ili što se događalo (pa ni nakon toga), uspjeti u tome da nas nakon čitanja i knjiga i Mia i Damjan i Boris i svi ostali ne napuste, to mogu samo iznimne, pametne glave.

Žao mi je što ne mogu sve "spojlati", jer mislim da se samo tako da kvalitetno razgovarati o knjizi. Jedino preostaje da je pročitate pa mi se javite. :D Ja sam za sugovornika imala ni više ni manje nego samog autora. Dobro, uz mamu i našu Tamaru. Ali njega sam lijepo ugnjavila pitanjima, iako će on reći da nisam. :-) I zbilja, osim što je divno vidjeti da hrvatska književna scena postaje sve jača i brojnija, lijepo je kad su i autori dragi ljudi voljni popričati i s nama.

Radnja "Doručka" mogla bi se, da se ništa ne otkrije, svesti na par podataka: glavna junakinja Mia, doktorica, majka troje djece, odrasla je u domu za nezbrinutu djecu. Takav ju je početak života zasigurno obilježio, a ona se sada više od ičega trudi imati normalnu, funkcionalnu obitelj. No to baš i ne ide. Stariji sin, dijete koje se također osjeća obilježeno i odbačeno zbog jedne fizičke mane, povučen je, zatvoren, i pokazuje naznake prikrivene agresivnosti. Tu su i blizanci, jako povezani i vječno skupa. 

Otac Boris, također doktor ali bez velikih ambicija, naizgled običan prosječan čovjek. S blizancima se slaže kako i spada, no i on, kao i oni, izbjegava Damjana u pravilu u potpunosti. Jedina osoba koja Damjanu pruža emocionalnu podršku i ljubav je mama. Dok pokušava održati obitelj na okupu, Mia se bori i s vlastitim bolima i nemirima, ali uporna je da uspije u svojoj namjeri. Kad joj stigne pismo tajnovite Tise Kolar, čini joj se da je spašena. No "odgovori" od žene čije zanimanje možemo pretpostaviti, barem u početku, nisu baš uobičajeni ni jasni, te zapravo cijela ta situacija pomalo odiše Black Mirror atmosferom.

Zgodno je i napomenuti da usporedno pratimo likove u prošlosti i sadašnjosti, dobivajući pomno odabrane situacije kao dijelove slagalice čiju sliku ne vidimo, da bi konačna priča na kraju bila složena, a mi dobili sliku koju nismo mogli niti zamisliti. A onda još i zatvorimo knjigu i pogledamo sliku naslovnice, pa nas malo prođe jeza kad sve vidimo i povežemo.

Velika je vrijednost i u stilu, fino izbrušenom i ogoljenom, u rečenicama dovoljno suzdržanim a opet itekako intimnim. Autorova je sposobnost da s malo riječi postigne dubinu i cjelovitost zapanjujuća. I sviđa mi se to jako, težnja da se pročisti, da se izbaci suvišno mudrovanje a ostavi samo neophodno. Jer svaka riječ u ovom romanu ima svoje nezamjenjivo mjesto. I iako bismo radije željeli vjerovati da se životi i događaju ne odvijaju ovako kao u knjizi, osjećamo da ipak jesu. Moglo bi se sad raspravljati o ispravnosti Mijinih odluka, ali mislim da to na kraju nije ni važno. Puno bismo se bolje zabavili kad bismo pričali o svemu onome neodgovorenome i neizrečenome. O svemu onome u što ne možemo uperiti prstom, ali naslućujemo; naziremo tek obrise.